Crna punta 2008

Crna Punta - Avanture članova kluba 3 strijele

Kaos u mojem životu započeo je onoga dana kad sam upoznao Dadu, dugokosog bosonogog tipa zaluđenog jedrenjem na dasci. Cijelo ljeto sam natezao ogromno jedro, potezao ga iz vode dok je Dado glatko klizio oko mene, blago se smiješio i jednom rukom izvodio vratolomije sa svojim jedrom. Onda je Dado zaključio da smo spremni za opaku vožnju i objavio da idemo u Crnu Puntu u Zadar.

Okupili smo se na jezeru i ugledali Dadin kombi koji je sličio bojleru na kotačima i ispuštao čudne zvukove. “Kaj bumo se u tom vozili?”, pitao je Veki. Natrpali smo stvari u kombi i zaključili da sad nema mjesta za nas. Potom smo počeli vaditi stvari i slagati ih u kontejner zaključivši da bez njih možemo izdržati. Također smo zaključili da ćemo se smatrati sretnicima ako se uspijemo dovući s ovim kombijem do Zadra. Cijelim smo putem marljivo praznili torbe s hranom, pričali viceve, pjevali dok je Veki svirao, a Robi lijepio golu stražnjicu na prozor i strašio nedužne turiste koji su došli upoznati ljepote naše zemlje. Promatrao sam Dadin rep i zaključio kako se nije počešljao od Božića.

Odmah prvu večer poslužili smo se onim prastarim trikom i namazali usnulog Robija kalodontom i promatrali njegovo zgroženo lice nalik djedu Mrazu. Svaki dan smo bili izloženi Dadinoj otužnoj prehrani – ne znam kako smo preživjeli. Za wc je uvijek bio red, a za kupaonu nije bilo gužve. Odmah, istog popodneva shvatio sam da valovi na Crnoj Punti nemaju ništa zajedničko s valovima na Jarunskom jezeru. Stoga sam razbio čelo, nos, koljeno… Dado se sve te dane mučio da nam objasni zašto trebamo prati suđe i pospremati krevete stoga je neposlušnog zalio kantom hladne vode. Veki je 3 dana bolovao i imao crven trbuh zbog njegovog “posebnog” salta.

Proveli smo 10 uzbudljivih dana u Zadru, a onda smo spakirali stvari i krenuli za Zagreb. Na Plitvicama nas je dočekala Dadina mama s hrpom krafni. Roby se toliko prežderao da se prevrnuo preko neke ograde i batrgao nožicama poput kukca pokušavajući ustati. Još smo posjetili stari ratni aerodrom i razgledali olupine aviona i pri tom lovili odbjeglog mačka kojeg smo usvojili u Zadru. Garinjo - mačak, sad je pravi Zagrepčanin, a Dado nas je poželio vidjeti tek nakon 6 mjeseci.

Vilen Đerek 7.a, 21.5.2009. godine