Od Biskaja do beskraja – Etapa 2.

P1320453

Supertramp Supertransfers vol. 2 by Karlo Pokrajčić

 

Noć ulaska u Gibraltar je iscijedila iz nas prilično zaliha snage i sad funkcioniramo na zadnjim parama goriva.  Pokupili smo se s broda, pošto da smo sad otišli spavat, ne bi se probudili barem dva dana. Prvo smo na placu u La Linea de Conception sjeli i naručili veliko pivo, pržene lignje i ribice s pommesom. Da se malo dobijemo. Od dva gutljaja piva bio sam već lagano pripit. Prišao nam je frajer od 25-30g i na tečnom engleskom žica 20 centi. Počeli smo nešto pričati i pitali smo ga koja je njegova priča. Veli da je programer i da je na Tarifi na plaži zakopao laptop i da ga kasnije nije mogao naći, pa da sad skuplja za novi. Kreativno, priznajem, ali glupo do boli. Za pravo čudo to masno jelo nas nije zakucalo već smo se prošetali te prešli granicu i aerodrom prema Gibraltaru i krenuli naći neko lijepo mjesto da popijemo kavu. Nedjeljno ljetno jutro u Gibraltaru. Čini mi se da je prosjek godina ljudi u Gibraltaru preko 50. Bakice i dedeki u hodalicama idu s Mise, a mi mamurni škiljimo u sunce puno previše obučeni za ovo ljetno vrijeme. Opet se iz aviona vidi da nešto ne štima s nama. Na lijepoj terasi na glavnoj ulici tj. na špici, jasno, smo popili kavu i malo se razbudili. Propješačili smo taj mali gradić ispod ogromne stijene, a najviše smo se zadržali u njihovom prekrasnom botaničkom vrtu.

 

slika 9 trevor silt

 

Trevor i Mudri su odlučili popeti se na vrh stijene, pošto je to stvarno jedinstven doživljaj. Dado i ja smo bili gore prošli put krajem 2016. i borili svoje bitke s lokalnim majmunima, pa ćemo ovaj put to preskočiti i vratiti se do broda. Plan je bio da mi obavimo benzinsku i shopping dok se oni vrate. Ništa nismo riješili… Zakunjali smo na brodu od iscrpljenosti. Momci su zvali pošto Mudri nema putovnicu sa sobom, pa smo mi krenuli u Gib k njima, pa da skupa obavimo i shopping. Žurili smo se kako bi stigli natočiti jeftino gorivo u brod. Brzinski sve kupili, trčimo natrag, gužva na granici, puše nam u bok u marini, ali stižemo sigurno… Isplovljavamo i pun gas na 10 min udaljenu benzinsku natrag na Gibraltarskoj strani. A kad tamo rešetke. Legende vele da ako pumpa radi do 18h, da se mora doći najkasnije do 17:30h, pošto oni u 18h moraju doma. Nismo ih imali snage ni pošteno opsovati, nego smo se samo umorni vratili na naše mjesto u marini. Plan je bio predvečer isploviti, ali to smo shvatili kao očit znak da moramo ostati tu noć u Gibraltaru. Mudri se raspištoljio i za večeru smo imali grašak varivo, po običaju vrhunsko. Bilo je čak nekih trzaja da bi se možda večeras moglo negdje zaružiti, ali nakon par pivica svi smo brzo zalegli u dubok, dubok san.

 

22.1.2018.

 

Danas se opraštamo od Trevora. On nastavlja svoju pustolovinu u Maroku, gdje planira surfati, planinariti na Atlas i provesti sljedećih desetak dana. Putevi nam se ovaj put razdvajaju, no planovi za škole windsurfa, ture kajacima i razne druge pustolovne aktivnosti, već su skovani. Falit će nam Trevor, njegove priče, optimizam i svjetleće odijelo zbog kojeg su nas sve obavještajne službe sigurno vrlo jasno vidjele sa satelita. Danas je svečani doručak, namaz od kuhanih jaja i  avokada na posteljici od prepečenog kruha i maslaca. Esplanada style. Najbitnije smo zaboravili iz dućana. Kokice i kavu. Dok Mudri i Trevor rješavaju te krucijalne stvari, Dado i ja spremamo i čistimo brod za drugo i drugačije  poglavlje našeg puta. Taman smo se izgrlili i isplakali s Trevorom, opet stiže četa Španjolskih policajaca. Kontrola putovnica i papira. Ajde, ovi nisu bili zahtjevni, samo rutinska kontrola i slobodni smo. Zapravo je super osjećaj kad nisi u nikakvom prekršaju i ništa ne skrivaš, a dolaze policajci. Dobrodošli! Zvali smo ih na pivo, ali odbili su. Došao je i taj tren, isplovljavamo samo nas trojica. Cuatro Idiotas ostao na Tres Idiotas.

 

P1320156

slika 9 odlazak iz giba

Lijep sunčan dan s puno vjetra, idealno da prođemo kroz gužvu ogromnih, zgradolikih tankera, dignemo puna jedra i usmjerimo pramac na istok. Dvije pune minute smo bili na punim jedrima, kad je vjetar pojačao na 25-30 čv i sve smo opet skratili na drugi krat. Cijeli dan smo prekrasno jedrili. Gibraltarski tjesnac je kanalizirao vjetar sa zapada i nas torpedirao prema doma. Razlika jedrenja na Atlantiku i u Mediteranu je ogromna. Na oceanu nas je svaki val dizao po par metara u zrak i spuštao natrag kao u liftu. Ovdje su valovi kratki i strmi te kad nam dolaze s krme, jedrimo i do 9 čvorova, a brod je miran i skoro nepomičan kao da smo vezani u marini. Toliko nam je falio Trevor, da smo si od njegovog odijela složili jednog Trevora na brodu. Zapravo se ništa nije promijenilo. Samo Trevor malo manje priča. Trevoru je zlo.

 

slika 9 trevor s bocom

 

Jedrimo do dugo u noć, paralelno sa koridorom trgovačke mornarice, u kojem se gužvaju tisuću i jedan tanker i razno razni brodovi koje na sigurnoj distanci promatramo. Opet čitamo ko dedeki svatko svoju knjigu pod dekicom, samo nam fali šalica čaja iz fine porculanske šalice. Naša varijanta je crno vino iz boce. Odlučili smo ne stajati na Palmu ili Ibizu, pošto je povoljna prognoza, pa krećemo na 4 dana dugu plovidbu ravno za Cagliari. Na tom putu ćemo biti vrlo blizu Alžirskoj obali, pa ćemo biti posebno oprezni.

 

Oko ponoći vjetar pada i palimo motore. Sljedećih 48h motoriramo po mrtvoj bonaci iščekujući neki push sa zapada, koji bi po prognozi trebao stići u noći srijedu na četvrtak. Utorak je bio lijep dan, pomalo dosadan. Ručali smo kozice s rezancima. Mjerili kut sunca u odnosu na horizont. Dvjesto puta. Dado je prednjačio u tome i gorljivo je cijeli dan računao sinuse i kosinuse kuteva, pribrajao i oduzimao greške iz nekoliko tablica, kako bi izračunali što točniju, za početak, zemljopisnu dužinu. Na kraju je izračun varirao možda 15tak milja, što je za astrološke navigatore apsolutne početnike fenomenalan rezultat. Zaključak je bio da bi se mi snašli na moru i samo sa sekstantom. Bar bi znali u kojem smo moru. Otprilike. Ali ne i kuda idemo.

slika 9 naranca

Lijeni dan je raspolovila nezgoda u kojoj nam je neko, očito veliko, morsko stvorenje iščupalo jedno 50m flaksa koje smo pustili iza broda na suprotnoj strani od role na koju inače lovimo. Tu improvizaciju je nešto silovito počupalo i odnijelo u dubinu sa sobom i varalicu i flaks i plastičnu rolu koja je bila zavezana dosta ozbiljnom gurtnom. Ajde, bar smo dobili nekakav feedback da u tom moru postoji išta, pošto su naši mamci do sada prolazili uz potpuno ignoriranje od strane bilo kakvih morskih organizama. Tu ne brojim plastične vrećice. Frustracija koja se može iščitati iz ovih rečenica je stvarna. Navečer smo odigrali par partija «Čovječe ne ljuti se» koji je Dado izradio od komada papira i dva plutena čepa od vina. Kocka je bila malo grbava, pa se recimo 1 jako rijetko dobivalo. To je veliki problem, pošto u kućici naravno nema preskakanja. Al je bilo napeto.

 

Nakon toga smo odlučili prvi put na ovom putu pogledati neki film, kojima je Mudri oboružan do zuba. Pogledali smo dva filma zbuksani uz kokice iz mikrovalne, baš kao u kinu. Momci su onda otišli u krevet, a ja sam ostao na gvardiji. Na 50 milja oko nas nikoga i ništa. Krenuli su me filmovi tu večer, valjda zato što dugo nisam pogledao u komadu neki. Tu noć sam pogledao cijelu trilogiju Kumova, Lost in translation, Searching for a Sugar Man i još par dokumentaraca. Nisam se okrenuo i bilo je 7.30am i zora je počinjala, a ja sam već gledao u ekran samo sa pola jednog oka. Probudio sam Mudrog koji je lijepo spavao do mene u salonu i samo se ponekad trznuo kad bi se u Kumu baš jako pucalo ili bi nešto eksplodiralo.

 

Već u 10 ujutro sam se prenuo iz sna uz zvuk izvlačenja flaksa iz role na krmi. Pomislio sam kako smo napokon nešto ulovili nakon što skoro 2 tjedna vučemo tu panulu za sobom. Tako je i bilo. Dok sam brzinski navukao hlače, tuna zavidne težine je bila već na palubi.

 

P1320186

 

U roku pola sata, odresci su bili narezani, većina u dubokom, a za 3 svježa tuna steaka se ulje već grijalo. Jako smo se fino pogostili sa najsvježijom mogućom tunom, nije nam trebao niti prilog, samo malo maslinovog ulja. Kasnije dok je još mirno i ništa ne puše, pretočili smo gorivo iz kanistera u tank. Tek sad možemo reći da smo pravi moreplovci, kad kuhinja i noževi imaju miris ribe, a na rukama se nekad osjeti riba, a nekad diesel. Kako puhne vjetar.

 

Novootkrivena zanimacija gledanja filmova je malo otišla van kontrole. Navečer smo opet valjda 6h buljili u ekran. Ma i više. Kako smo se približili Alžirskoj obali, na 16. Kanalu VHF-a se često mogu čuti arapski dijalozi, svađe, a ponekad i Despacito ili neki drugi hitovi, kad netko «sjedne» na stanicu i odluči zabavljati okoline slušatelje.

 

Danas se od jutra gledaju filmovi. Najednom imamo TV na brodu. Filmovi idu, a mi kako kad, nekad gledamo, nekad zujimo okolo. Bitno da nešto ronda u pozadini. Užas. Prošli smo pola puta za Cagliari, sad smo otprilike 100 milja južno od Palme i 300tinjak milja od Sardinije. Još uvijek nema ozbiljnog vjetra. Jedino što to malo vjetra što imamo, više ne puše u nos već u krmu. Idealno za genaker. Dižemo genaker i dobra dva sata uživamo na provi i prekrasno jedrimo. Ovaj put kad smo ga digli, nekim čudom, nije bio prevelik, već je bio kao stvoren za ovaj brod. Prednji porub je idealno bio napet od vrha baštuna do vrha jarbola. Pošto nam je vjetar bio ravno u leđa, vozili smo ga kao spinaker, a onda smo tack, tj. muru pričvrstili za lijevi trup umjesto na baštun i dobili fini oblik jedra i kut na vjetar.

 

P1320267

 

Došlo je vrijeme ručka i mašta oko pripreme tune je proradila. Odluka je pala na kockice pržene na ulju, a u pećnicu smo bacili krumpir s povrćem. Jučer smo mislili da tuna teško može biti bolja, ali danas smo se nadmašili.

P1320205

P1320314

 

Poslije ručka smo još popili čašu vina na provi ispod genakera. Nakon toga ljenčarenje uz, što drugo, nego film. Sve smo knjige pročitali na brodu, a film je zabava za koju se moraš manje naprezati, a mi puna želuca. A joj. Kad je malo krvi došlo u mozak iz želuca, kasnije popodne, opet smo imali edukativni dio dana. Pokušavali smo shvatiti neke zakonitosti u astro navigaciji koje su dosta kompleksne. Rekviziti su naravno bili naranča kao zemlja i limeta kao sunce. Vrtili smo ih i kružili s jednim oko drugoga i obrnuto. Preispitivali stvari iz knjige i ponešto naučili. Ide to pomalo. Nemamo interneta, pa nam fale još neke tablice, ali u svakom pogledu, svakog dana, sve više i više napredujemo.

 

Sami smo sebi stavili sankcije na slatko. Nije teško staviti sankcije na nešto što nemamo. Imamo zapravo jednu čokoladu i večeras ćemo svečano, uz film, jasno, pojesti pola. Dado pošteno dijeli polovicu na tri komada i tada počinje stenjanje i jaukanje od sreće. Razina šećera u krvi se diže, život je ponovno lijep i imamo razloga za život.

 

Blizu smo Sardinije. Cagliari dobro poznajemo od prošlog puta kad smo ga temeljito istraživali. Zadnjih 12ak sati smo motorirali i to u vjetar. Izlupalo nas je pošteno. Na kraju smo zadnjih par milja uspjeli jedriti i na jedra došli ravno pred Alan Fordovsku marinu. Tamo nam nije bilo dede gandalfa od prošli puta, bio je neki novi čića. Izašli smo s broda i gladni i žedni krenuli prema centru Cagliarija. Subota je izmamila pune ulice ljudi. Mi smo se vrhunski nahranili i napojili u centru u poznatoj pizzeriji Grains u centru, gdje smo uz vrhunsku pizzu probali i specijalitet poznat za Sardiniju, Faine. Omlet sa brašnom slanutka i dodacima poput gljiva i sl. Kasnije smo kao pravi gusari, neprilagođeni svijetu oko nas u kojem se vrišti i skače i gužva je, sjeli na klupicu i uz rum gledali noćni život Cagliarija kako se dešava. Više puta nam je ekipa uletavala i žicala, što drugo, nego rizle. Tako izgledamo valjda. Kasnije smo posjetili još nekoliko sumnjivih lokala.

 

Svanuo je prekrasan sunčan dan, a mi malo mamurni. Dado je ostao na brodu malo počistiti, a Mudri i ja smo se zaputili napraviti shopping, što se ispostavilo kao avantura. Nedjelja je i ništa ne radi. Ipak smo nakon dugo bauljanja po gradu naišli na Pakistanca koji ima mali shop. Tamo smo našli sve što treba. Ljubazan gazda nas je na kraju i darovao vrećicom voća, pošto voli Hrvatsku. Nije sigurno zbog nas, pošto smo se mi kao zombiji kretali njegovim dućanom. Dokoturali smo se nekako sa svim tim po suncu do broda i brzo isplovili, pošto smo već dobro zagazili u poslijepodne.

 

Ta večer i noć je bila naporna, jedva smo držali oči otvorene. Sljedeća dva dana i dvije noći smo većinom gledali filmove i naizmjence spavali. Manje je bilo bitno da li je noć ili dan. Sve ostale aktivnosti su pale u drugi plan. Pred otočićima Vulcano i Lipari smo se malo razbudili, tek u utorak. Već planiramo ulazak u Jadran kroz par dana. Kako prognoza stoji sada, imat ćemo bonacu do Otranta, a onda bi mogli na valovima Juga biti torpedirani na sjever prema Lastovu. Vidjet ćemo još. Sljedeća noć, utorak na srijedu uključuje prolaz kroz Messinski tjesnac. Ovaj puta imamo AIS, pa možda neće biti toliko adrenalinski kao zadnji put. Prije toga idemo tradicionalno posjetiti vulkanske stijene Faraglioni di Lipari, da se još jednom divimo njihovoj ljepoti.

 

slika 9 stijene

 

 

 

Sa glavnim jedrom gore, ali ipak na motore, prošli smo Messinu. Igrali smo kasnonoćni šah sa desecima trajekata i tankera koji su isto kao i mi imali jedini zadatak, a to je proći kroz ili na drugu stranu tjesnaca. Na samom noktu Italije, nakon Messine bilo je jako mirno. Ni vjetra, ni valova, a ni brodova. Sljedeće jutro smo se opet igrali sa genakerom. Isprobavali razne načine kako ga voziti, kao spinaker, kao genaker, na kojoj strani i sl. To je bio zadnji dan sunca. Na potplati talijanske čizme se jugo lagano počeo razvijati i lijepo smo jedrili skoro cijelim putem do Otranta. Mi smo se nekako primirili. Ne znam da li je to od toga što smo počeli razmišljati kako smo sve bliže domu ili smo samo bili dugo na moru. Ustaljeni raspored se prešutno odvijao svakodnevno. Zalihe hrane, vode i goriva smo skoro savršeno predvidjeli. Jedno dva dana nam je glavna zanimacija, uz filmove i Tony Hawk na Mudrovljevom kompjuteru. Ima čak i joystick od PlayStationa. Na Otrantu smo otvorili zadnju (i jedinu) bocu crvenog vina iz Caglijarija i proslavili ulazak u domaće vode.

 

P1320517

 

Na kursu smo za Lastovo. Nema više skretanja i previše pametovanja. Samo ravno. To smo mislili, ali zadnju noć od Brindisija prema sjeverozapadu je bio stvarno gust promet i cijelu noć smo mimoilazili tankere i ostale grdosije na jako blizu.

 

Svanulo je jutro koje je jako mirisalo na to da se kraj puta približava. Jedrili smo konstantno ravno niz vjetar i more i valovi su bivali sve poznatiji. To je naš jugo. Nije namjeravao prestati. Gurao nas je prema Lastovu svom snagom. «To je najgore.» stalno smo ponavljali. Na kraju puta znaš da si blizu i na karti se to stvarno čini blizu… Ali nikako da dođe. Scena kad se Lastovo napokon pojavilo ispred nas je bila prava filmska. Lastovo je izgledalo kao tropski otok iz Jurassic Parka ili Bountyja, sa oblakom ravno iznad njega, zelenim vrhovima i stjenovitom obalom u koji su se porazbijali svi južni valovi koji su uspjeli doći. Izašli smo na provu i da smo imali, otvorili bi još koju bocu vina, ali ovako smo se samo divili i uživali u pogledu.

 

P1320589

 

Na početku sumraka smo uplovili u Ubli, kojeg je jugo potpuno opustošio. Preko brda je probijao i čak ni u luci nije bio puno slabiji. Vezali smo se na carinski vez i nazvali policajca da nam napravi ulaz u HR. Jedino je benzinska radila i Mudri je brzinski donio dvije Milke, koje smo si brzinski nagurali u facu, kao da smo ko klinci dobivali po red čokolade na svaki drugi Božić. Gospon Policajac je došao i u nevjerici nas je ispitivao otkud smo i zašto došli po ovakvom vremenu, kada su i trajektne i katamaranske linije za Lastovo u prekidu. Jedini zaključak u njegovoj glavi je bio da smo na nekim drogama, pa je odmah prionuo poslu pregleda i pretrage broda u potrazi za istom. Bio je jako ljubazan i brzo završio svoje njuškanje. Na pitanje, možemo li do zore ostati tu na carinskom vezu, mirno je odgovorio: Naravno da ne možete. Imali su neku nezgodu jednom da je Trajektu koji inače pristaje prekoputa uvale otkazao traster, pa je zdrobio brod koji je bio vezan tu. Iako od trajekta nema ni T i sami smo u luci, mi smo po 30 čvorova juga pristali na za to predviđeno mjesto. Ubli je ljeti grad duhova, a sada su samo falile imele da nam ih vjetar raznosi po putu kao u westernima, dok smo išli do dućana. Nismo baš bili svi svoji nakon toliko plovidbe i sve se ljuljalo, tako da smo morali sa stvarima iz dućana stati u jedinoj birtiji u Ublima na pivu. Prava otočka birtija sa dvojicom najstalnijih rezidenata i nama trojicom. Tišina i ogromna televizija na kojoj je pojačani dnevnik. Neprocjenjivo. Piva nas je iznivelirala i otišli smo raditi večeru. Pašta sa svim sirevima što su ostali rastopljenim u bijelom umaku. Evo sad mi cure sline na tako nešto. Pridružio nam se moj vrhunski prijatelj Ante, stalni stanovnik Lastova, taksist, građevinac, snowboarder, u principu svjetski čovjek. Donio je domaćeg crnog vina iz Arsenovog vinograda. Da sad počnem pisati o liku i djelu Arsena Rončevića, nema toliko listova papira na svijetu.  Ukratko Arsen ima obiteljsko gospodarstvo blizu Lastova sela, gdje se u prekrasnoj atmosferi par stolova pored kamene kućice, ispod drveta, s pogledom na vinograde i masline pije vino iz tih vinograda i jede domaća peka, proizvod njegovih ruku. San snova. Uglavnom, redovni smo gosti na skiperažama i češće i Dado i ja. Večer s Antom je bila puna odličnih priča i smijeha. Na kraju kad smo se pozdravili je već bilo pola 3. A mi planirali u 5.30 krenut za Trogir. A joj.

5.15am zvoni mi sat. Ne znam točno na kojoj sam planeti. Kad sam momke probudio, jako su bili ljuti na mene. Svašta su mi izgovorili. U mrklu noć smo isplovili na jugo oko 35 čvorova. Još oko Mrčare nije toliko puhalo, ali kad smo izašli iz kanala i uhvatili kurs za Vela Luku, letili smo niz valove preko 10 čvorova na flok veličine prosječnih ženskih gaća. Ostavili smo Lastovo iza sebe taman kad se razdanilo.

 

Slika 9 odlazak lastovo

 

Uz slabu vidljivost i velike valove jedrili smo prema sunčanom Hvaru. Sunce nas je obasjavalo, ali nas je vjetar nemilice tukao. Digli smo i treći krat glavnog jedra, cijelih 15 kvadrata. Kad smo prošli Splitska vrata i mahnuli Petru Hektoroviću koji je žurio probit se na Vis, priča je postala sasvim drugačija. Vala više nije bilo, ali vjetar je ostao. Mi smo kao po tračnicama dojedrili do punte Čiova i do ispred marine u Trogiru. Tamo smo se našli sa našim vozačem sa početka priče prije više od 20 dana, Jerkom. Popili smo piće, oprali brod i zadovoljni ostavili našu kutijicu na njenom mjestu u marini. Tu večer nas je čekala i Karnevalska regata u Biogradu, koju smo morali na putu za Zagreb obići i proslaviti, ali to je tema za neke nove putopise i pustolovine druge vrste.

 

Karlo Pokrajčić

FacebookTwitterGoogle+Share