Preko otprilike pola svijeta, Etapa 5.

slik-zora-las-palmas

Preko otprilike pola svijeta

Etapa 5, Las Palmas de GranCanaria – Cape Verde

by Karlo Pokrajčić and the crew

11.11.2016.

Tako mi sjedimo u čekaonici marine Las Palmas da nas primi gospodin na šalteru, da nam napravi ulazne papire.Napokon mi uspijemo dočekati svoj red nakon nekoliko raznih tužnih priča i nagovaranja zašto baš oni trebaju biti ti koji će dobiti mjesto u marini. Kao da igramo greencardlotteryu najmanju ruku. A gospodin naravno ima spremne korporativne politički korektne odgovore na sva pitanja i razumne opcije koje Fosh iznosi prilično zdušno i energično. Najviše nas oduševljava pristup, koji je postao lajtmotiv vikenda u Las Palmasu, a to je: Ako nisi dio ARC regate, ti si ništa, nula, zero, nada. Nema vode, nema struje, nema veza. Najviše što su nam ponudili je da se usidrimo ispred marine i čekamo da nas po redu zovu na VHF da uđemo na njihov poseban vez kod recepcije i to samo da utočimo vode. Kada bi to moglo biti? Ne zna. Znači može biti za tri dana? Da. Fosh puca po šavovima. Ali izgleda da se oni još nisu susreli s Balkancima. Još se mi vidimo. Strateški se povlačimo na interne konzultacije. Mi smo u ratu. Ostavili smo dinghy među divovima od brodova i otišli se napokon prošetat malo gradom. Našli smo si Sailors bar odmah preko puta marine gdje se skupljaju izbrazdane i pregorene face jedriličarskog svijeta. Iako smo se brusili na neku finu klopu, sjeli smo na pizzu i porciju Interneta smiriti malo strasti. Upoznali smo Kanađanina koji je nakon 6 mjeseci traženja i javljanja na oglase našao mjesto na brodu za ARC i skupo ga platio. Ide na 36-ici sa troje Francuza preko oceana. U priči je odlično okarakterizirao ARC u jednoj rečenici. „A bunch of rich old white guys.“ Poslije smo se uputili prema gradu na sastanak sa našim prijateljima koji će nam se pridružiti u daljnjoj plovidbi. Las Palmas je vrlo sličan Palmi de Mallorci, što i samo ime kaže. Samo još više južno i više na otoku. Također sve vrvi od apartmanskih zgrada i sve je podređeno turizmu. Umjetna nasipana pješčana plaža u centru grada s pogledom na brodogradilište i na transformere iz svemira. Pa Kraljevica je za ovo TV u boji.

slika-plaza

U apartmanu nas dočekuju Koji i Yuki, par iz Japana od jedno 70ak godina i njihov prijatelj iz Splita Jurko. Njihova je priča tema za neke druge memoare. Uglavnom tu su i žele s nama brodom preko. Jako su sistematični, slušaju i upijaju sve što im pričamo o svojim planovima. Nisu još odlučili da idu s nama kada smo im izložili svoje planove. Robert još s nama vrluda okolo po gradu iako ne ide s nama dalje. Vraća se u nedjelju ujutro avionom za Munchen, pa traži smještaj sa subote na nedjelju po brodovima, hostelima i sl. Pita svakoga koga sretne, pijane Poljake, Brazilca kojeg znamo još iz Gibraltara, odrpanog Portugalca kojeg random srećemo u gradu, a znamo ga iz Sailors bara. Za sad nema sreće.Malo nam je pao šećer i tražimo slastičarnicu. Nalazimo neki užas od pekare/slastičarnice i trpamo neke kolače više radi dizanja šećera nego iz gušta. Nakon 5-6 dana na moru organizam se nekako smiri i uđe u mirnu rutinu. Pa kad nakon toga dođe ovakav dan pun događanja, razgovora, ljudi, aktivnosti, taj stres se eksponencijalno poveća i čini se užasan. Napunjeni šećerom gegamo se do našeg gumenjaka kroz marinu, pa lagano do broda. Japanci se nisu još odlučili definitivno da idu, ali su svejedno naručili dostavu hrane predvečer na brod. Mi smo se  odlučili pokazati Kanarincima kako se nije dobro zamjeriti Hrvatima. Benzinska radi do 18h. Port authority su nam rekli da sve što se tiče benzinske s njima dogovaramo. Ok. Mi u 17:35 lagano ispod radara uplovljavamo u marinu. Nikome se na nikakav radio ne najavljujemo. Čekamo uredno u redu i vežemo se. Starog prijateljasa benzinske molimo da samo utočimo vodu. Polako otvaramo čepove, tražimo crijevo itd. Voda se puni, prolazi 18h, naš prijatelj zatvara radnju, a mi dobivamo vez za noć. Već se i momci iz portauthorityja koji se okolo voze u gumenjacima smiju i pozdravljaju kao da smo stari gosti. A mi ponosni kako smo im pokazali „balkanway“odzdravljamo. Paralelno s nama Poljaci se uredno javljaju na VHF i do detalja objašnjavaju da bi se oni kratko vezali i otišli u shopping, što rezultira s jako puno razgovora na stanicu, dogovora, čekanja i sl. Točno ono što smo mi željeli i uspjeli izbjeći. Japanci s Jurkom u taxijudofuravajudio hrane na brod. Još se premišljaju i ne znaju ni sami što bi.Mi nakon svega bacimo laganu šetnju do sailors bara opet pored Volva, Ramblera i inih jurilica. U marini se sprema ARC party. Reklame svih najskupljih šampanjaca i brandova vrište iznutra. Još je rano, pa je sve prazno. U Sailors baru smo pojeli po prosječan komad mesa, neku svinjsku nogicu. Robert opet pregovara sa pijanim Poljacima o smještaju. Još ništa. Umorni se vraćamo prema brodu, a Robert po putu pristojno pita jednu obitelj koja je išla u suprotnom smjeru da li se vraćaju na party i dali bi mu možda mogli dati jednu jednokratnu narukvicu koju su dobili na ulazu. Na što gospodin sa smiješkom odgovara: „I’msorry, but no.“ Na što naš Berač, kako smo ga prozvali, valjda prvi put ostaje bez riječi i tome se čudi čitav put do broda kako je njega čovjek fino otkantao. Nije još navikao na to, još je mlad. Nama „starijima“ je bio dug dan pa idemo u krevet, a Berač se ipak odlučuje na odlazak na party. Iz dišpeta valjda kako mu je ovaj rekao da ne da narukvicu.

12.11.2016.

Budimo se prije otvaranja benzinske i isplovljavamo malo poslije zore prema sidrištu. Napravili smo par krugova da bi možda našli neko mjesto da bacimo sidro i vežemo krmu za kraj na lukobran s vanjske strane, ali previše je brodova i vraćamo se na svoje staro mjesto i samo bacamo sidro.

slik-zora-las-palmas

Zgužvani Berač se budi. Ne zna točno gdje mu je glava, ni kad je došao na brod. Ipak dolazi k sebi i svi i svi se skupa trpamo na gumenjak i na kavu. Vežemo gumenjak ispred Sailors bara da ne moramo puno hodati, da nam se Berač ne zruši. Dolazimo k sebi, ja ostajem na kompu, Fosh ide u nautički shop, a Berač na brod da se spakira. Dok smo sve obavili, na ručak su došli Koji, Yuki, Jurko i njihov prijatelj Antonio iz Splita. Lijepo se družimo na ručku i oni odlučuju da ipak oni ne idu već samo Jurko i Toni idu, a oni ostaju radi letova, povrataka u Japan i sl. Pozdravljamo se s Beračem koji će vjerojatno na aerodromu dočekati let jer je sve po las Palmasu puno ko šipak. Krećemo prema gumenjaku, a kad tamo havarija. Berač je vezao gumija fino u plićaku da se ne smoći dok izlazi, a oseka je napravila svoje. Eto.

slika-shipwreck

Umiremo od smijeha kakva „A je to“ situacija. Brzo dok nas nitko nije vidio vraćamo gumija u more i pokriveni ušima na brod. Klasično, pred zatvaranje benzinske, mi uplovljavamo u marinu. Ovaj puta bez nekih skrivenih motiva, sad nam ne treba ni goriva ni vode. Sad idemo na mišiće. Vežemo se na jedrilicu od 100 stopa koja stoji na benzinskoj. Tek kasnije primijetimo da je čovjek na vrhu jarbola visokog koneboder već neko vrijeme i da popravlja nešto. To su neki Francuzi koji prebacuju vlasnički brod na Karibe. Nisu dio ARC-a, pa se odmah skompamo. Dečki su nam pomogli da preko njihovogbroda ukrcamo još ostatak stvari, hrane i vode.

slika-100ft

Jurko i Antonio nam se također ukrcavaju, a Yuki i Koji ostaju na kopnu. Pošto nam je plan otići na jug otoka u Puerto Rico jer nam sutra dolazi iZlatko, a Yuki i Koji se još imaju vremena predomisliti i pridružiti nam se. Puerto Rico je jedina marina na otoku u kojoj smo našli normalnomjesto sa strujom i vodom i nekim tko priča razumljiv engleski na telefon. Na krajnjem je jugu otoka blizu grada Maspalomas gdje nam dragi prijatelj Ervin radi u jednom restoranu. Tamo je već 15 godina svaku sezonu. Paralelno u Hvaru ima prekrasan lokal Soleyu starim zidinama za kojeg ima vrhunske planove. Isplovljavamo napokon iz cirkusa zvanog Las Palmas koji nas je oštetio za dosta živaca ali i dao lijepih uspomena. Kroz šumu usidrenih tankera uz obalu polako jedrimo prema jugu. Fino nam je puhalo, pa smo do dolje jedrili samo 5 sati. Pred kraj smo trebali kratiti jedra, pa smo panulu brzo morali privući brodu i blinker nam se zablokirao. Simpatična mala marina je i po noći obasjana svjetlima okolnih hotela i apartmanskih naselja. Vežemo se kod drvenog izletničkog gusarskog broda, prijavljujemo se u marinui odmah naručujemo taxi za Maspalomas.Već po putu tamo vidimo da taj vulkanski otok više liči na mjesec nego na zemlju. Prolazimo pored čudnog polja antena koje izgledaju kao vanzemaljska tehnologija. Kasnije se ispostavilo da to stvarno je neki deepspace projekt kojim slušaju NLO-e.Tamo na adresi na kojunas je Ervin poslao nalazimo restoran. I to kakav restoran. Godina je 1985. Nakon cijelog dana sunčanja, preplanuli blond skandinavci50+ plešu sentišeuz neonska svijetla. Konobari i konobarice obučeni u mornare. Vrh. Ervin legenda nam objašnjava da je svaki dan neki drugi tematski party i da će već sutra biti svi u nešto tipa hawaii, hulahulaili sl. Ispričali se malo s Ervinom, pa sa gazdom, popili par pića i dalje. Ervin nas je nakon posla proveo po Maspalomasu i upoznao s čarima noćnog života. Noćni život je od ekskluzivnih ogromnih modernih klubova do nizova kafića koji su baš večeras imali tematske zabave na temu transvestita. Kao da smo došli u Thailand. Čudo.

received_10154447062316329

13.11.2016

Prespavali smo svi kod Ervina. Ujutro smo Fosh i ja s Ervinovim autom pošli po Zlatka na aerodrom. Bilo je to dugih 25km. Dali smo Zlatku da vozi, jer se ni jedan nije baš najbolje osjećao. Blago rečeno. Jurko javlja da su Koji i Yuki ipak odlučili s nama preko i da stižu busom u Puerto Rico! Cool! Skupili smo sve momke kod Ervina, pustili njega da spava, a nas je njegov cimer Dalibor koji tu živi cijelu godinu odvezao u Puerto Rico do broda. Bila je to super vožnja nas 6 u Fiat Pandi nakon cijele noći bančenja. Ostatak dana smo proveli u čišćenju broda i provjeravanju svih sustava i detalja na brodu prije dugog puta. Ronili smo pod brod, išli na jarbol, od poda do stropa. Naši Japanci su nam se pridružili tijekom dana. Navečer smo napravili safetybriefing, pa nakon toga dogovore o hrani. Bilo je to super zanimljivo i naporno s njima se sporazumjet i uspjeti uskladiti potrebe za hranom i isplanirati obroke za 25 dana plovidbe. Ali nekako smo uz smijeh uspjeli doći do konsenzusa i finalnog popisa za sutrašnji zadnji shopping u Europi. Navečer su Fosh i Zlatko išli malo do grada, tj do centra sela. Ja nisam imao snage za takve ekstreme, pa sam ostao s Jurkom, Antoniom, Yuki i Kojijem još malo pričati na brodu i brzo se ugasio.

14.11.2016

Ujutro su Zlatko i Fosh otišli u LasPalmastaxijemnapuniti bocu plina i po još neke stvari, a Jurkos njima po sat koji je ostavio u apartmanu. Toni, Yuki, Koji i ja smo se prošetali do dućana po zadnji shopping.Yuki je zamislila da za prvu i drugu večer uzmemo pečene piliće. Kad misliš da je sve spremno za polazak, onda još treba tisuću stvari napraviti. Do ranog popodneva uspijevamo nekako privesti sve kraju i zadovoljiti svačije apetite za keksima, određenom vrstom čokolade, koka kole i nuttele. Antonio je rastavio zablokirali blinker (ovo je važno za nastavak priče). Ervin nam dovozi naše suputnike iz Las Palmasa i ostajeda nas isprati na dugo putovanje. Točimo gorivo i napokon u sumrak isplovljavamo.

Video isplovljavanja.

Danas kad sam se napokon čuo s braćom nakon dosta vremena, Mislav mi je rekao da je danas mjesec 14% veći i 30% jače svijetli. Da takav nije bio od 1943. I da neće biti do 2038.g. Vjerojatno je bacio napamet te brojke, ali mjesec stvarno izgleda fenomenalno. Yuki je narezala na kockice četvrtinu tune iz zamrzivača i isplanirala obroke za sljedećih par dana. Ali joj je već postalo muka. Prvu večer ćemo Fosh, Zlatko i ja držati gvardije da se ljudi aklimatiziraju. U prvoj smjeni smo se baš kvalitetnopodružili Antonio, Jurko i ja. S tim da je Jurko već ubacio u sleep mode prvu večer.

15.11.2016

Današnji dan je baš bio dan prilagodbe. Jedino je aktivni Zlatko, koji je imao jutarnju smjenu, sve živo pospremio, posložio, organizirao po brodu. Da imamo tapete, i njih bi ponovo zalijepio. Ostali su bili u fazonu preživljavanja. Yuki i Koji su par puta išli u kabinu, iz kabine, povraćali preko palube. Ali sve uz smiješak. Odlični su. Jurkose isto cijeli dan prebacuje s jednog boka na drugi.

slika-jurko-ispod-povrca1

Ostalima nam je zanimacija bila sastavljanje blinkera koji je postao prava enigma. Sudokuza ekipu. Mislio sam da smo samo Fosh i ja koji smo duže malo na moru malo sporiji, ali ni ostalima nije išlo. Nismo ga mogli sastaviti sa svim dijelovima. Jednostavno ne ide. Izmjenjivali smo se koliko je tko mogao/htio/imao strpljenja, ali napretka nije bilo. Na kraju smo ga samo značajno gledali na sredini stola. Kako je Rossi (Antonio) fotograf, čim je pokazao volju da me malo podučava i pokaže neke trikove, odmah sam ga malo udavio.Ostali su isto pomno pratili školicu, ali ja sam ga kao udavio. Nema problema. Popodne je Zlatko pofrigao tunu koju je Yukipripremila. Ona se taman prije nego smo trebali jesti probudila i onakva sva malaksala u majčinskom zanosu nam objasnila da moooramo još napravit umak od povrća uz to i počela vaditi iz frižidera povrće i raditi umak u koji treba prije tunu još namočiti. Objasnila mi je kako želi da mi to jedemo i otišla spavati. Napravio sam taj umak, ispao je super, ali smo već svi od gladi jeli samo tunu bez umaka lagano. Fosh je lagano otvorio bocu crnjaka i po tome sam znao da sve dolazi u normalu. Jurko još neće sudjelovati u gvardijama, pošto spava i odlično je usporen. Rossiodrađuje prvu smjenu pošto obrađuje neke svadbe na kompu, pa mu paše noćni rad. Još mi je i jedan sat sna više poklonio prije sljedeće smjene. Mashallah.

16.11.2016

Slabo jedrimo pošto smo upali u neku tešku bonačinu. Kad nam prividni vjetar dođe do 4čv, lupamo sami sebe u guzicu od sreće. Računamo hoćemo li uopće imati goriva do Cape Verdea ako se ovako nastavi. Oko podne nam sepo lijevom boku ukazuje kit. Pravi pravcati kit. Prvo smo primjetili vodoskok, a onda i leđa koja elegantno izviruju iz mora u pravilnim razmacima. Na brodu opća panika. Vadi se sva fotografska artiljerija, Rossi diže drona. Kit nas je prokužio u trenu, udahnuo i nestao u svoje dubine.Ne da se kit svakome fotografirati. Inače je dogovor da kad vidimo kita, da Rossistavlja harness i baca se u more sa svom opremom. Kako se bavi i podvodnom fotografijom, to je jedna vrsta svetog gralaza te fanatike.Jedva smo se smirili od naleta adrenalina, kad su nas opet napali delfini. Japanci su u ekstazi. Koliko god puta vidjeli delfine, uvijek su simpa i fora. Ovaj put ih se dosta skupilo i zanimljivo im je bilo sve dok jedan nije maznuo repom u bok broda što ih je sve preplašilo i brzo su nestali. Saga sa blinkerom se nastavlja i svi smo već lagano sa pogledom prema gore i pitanjem tko to nas testira.Još imamo tune, pa nećemo biti gladni, ali moramo to riješiti što prije.Taman smo se malo na lijepom danu izvalili na krov na sunčalište i da nam zaokruži životinjsko carstvo, po lijevom nam je boku prošla jedna plutajuća glavata želva.Popodne smo se malo igrali sa strujom. Skužili smo da nam samo lijevi (Port) motor puni servisnu bateriju pa smo to malo proučavali i zaključili da je to jednostavno tako. Popodne smo kao našli neko polu rješenje za blinker. Nitko nije zadovoljan. Improvizirali smo ogroman selfiestick i montirali ga na provu da bi s gopro kamerom napravili timelaps. Dokoni um, đavolje igralište.Predvečer smo pojeli ostatak tune u povrću. Ekipi se lagano vraća apetit i boja u lice, što je odličan znak. Palo je prvo javno tuširanje.Jurko tušira Rossija na krmi sa pet litrenkom mora. Koji sve u detalje dokumentira kao pravi Japanac.Kako su nam se stalno provlačile neke fore iz serije Fawltytowers, Jurko je našao na laptopu cijelu sezonu, pa smo pogledali epizodu i pol prije spavanja. Taj humor nikad neće zastarjeti.

17.11.2016

U kabinu mi ulazi Rossi i budi me na smjenu. To je trebalo biti 1am. Pitam koliko je sat, veli on pola 7. Meni ništa nije jasno. Kako? Zašto? Tko? Uglavnom Rossi nam se zaigrao na laptopu pa je “malo“ produžio noćni rad. Yuki i Koji su već vani na flybridgeu uživaju. Nije još zora ni na vidiku. Zanimacija mi je gasiti „Wind shift“ alarm koji ne znamo ugasiti. Javlja se svaki put kad vjetar promijeni smjer za par stupnjeva, a mi smo autopilotu naredili da prati smjer vjetra, a ne samo točan kurs. I tako miljon puta. Da, miljon. Momci se lagano ustaju jedan po jedan. Vadimo hamburgere iz dubokog. Yuki ima neki poseban recept da ih spremi za ručak. Baš se veselim nekoj egzotičnoj varijanti. Yuki i Koji su mi rekli da oni u Tokyu drže popularni Indian Currytakeawayshop. Sad mi je tek jasna njihova ljubav prema kuhinji.

slika-yuki-koji

Delfini opet po svuda. Sad njih desetak. Yuki im pjeva visoki C. Računamo malo vrijeme i shvatimo da nemamo baš dobru prognozu tj da i prelazak moramo malo požuriti s Capo Verdea, pošto je prognoza bonaca. Dado nam uredno svaki dan javlja prognozu na satelitski telefon. Fora je komunicirati s nekim doma. Pa makar jednosmjerno. Zlatko nam priča svoje dogodovštine s Jamajke. Jurko je napravio vrhunsku voćnu salatu za užinu sa orašastim plodovima, medom, yogurtom itd. Uglavnom fantazija. Japanci upijaju svaku riječ hrvatskog jezika. Danas su naučili riječ „Odlično“. To što iz njihovih usta izlazi „Odrično“ nema veze kad su svaki put tako sretni kad nauče nešto novo. Mi isto učimo osnovne stvari. Dobar tek = Itadakima-su.Kad sam se probudio iz nekog sna i izašao u salon, Koji je napravio nešto kao meatballs sa krumpirom u pikantnom umaku od povrća. Jako dobro. Odlično se na japanskom kaže: Sayko. Pošto nismo osposobili blinker, bacamo drvenu panulu da ubijemo vrijeme. Vjetra ništa ništa. Tuširanje prije zalaska sunca na krmi sa potrganom plavom kantom. Crnu kantu smo izgubili negdje. Koji i Yuki umjesto mlijeka piju mlijeko u prahu za dojenčad. Probao sam to malo staviti u crni čaj. Ali ništa. Užas. Navečer smo se Fosh i ja sjetili pravila tablića, pa naučili momke. Peglali smo tablićauz neku malu lampicu sa starim kartama iz Gibraltara od prošli puta. Već dva dana nismo niti jedan brod vidjeli. Bonaca nas ubija.

18.11.2016

Rossi je opet odvalio cijelu noć uz obradu fotografija svadbi na kompu. U 6 sam se ustao na wc, a on je šišmiš još kao da je 22h. Veli da će za sat ipo dva ićleć. Ja spavam još do 10. Dan je kišni, lijen i tmuran. Zlatko mi je za doručak napravio luk s jajima. Opet se svi povlače po brodu.Jurko nam priča o životu na Braču i Milni odakle je. Do ručka se ništa ne događa. Opet motor lagano i ni daška vjetra. Napokon smo upalili lijevi motor koji puni baterije, pa svi punimo elektroniku.Za ručak Yukiradifried rice sa salatom od krastavaca sa sezamom. Jednostavno, a vrhunski. Za vrijeme izrade ručka Jurko nas sve promatra i u par minuta oživi kutiju jaja sa našim likovima.

slika-jaja

Danas je na Zlatku red za tuširanje kantom mora. Po lijevom boku snimamo neki mali brodić. Trčim po dalekozor i mislim da gledam splav za spašavanje ili sl. A kad ono jedan od onih luđaka koji veslaju solo preko oceana. Razabirem mu poljsku registraciju na brodu. I naljepnice „Pacific solo 2013“ i „Atlantic solo 2016“. Mašemo si međusobno.

slika-poljak

Malo te to natjera na razmišljanje što sve ljudi radi i zašto. Za takav poduhvat moraš ili bit lud 100% ili imati neki jako dobar motiv i naravno snagu volje krda bikova. Inženjerija byJurko, Rossi& me je popodne izrodila vrhunsku stvar. Nosač za GOpro na čaklji koji ima graničnike i namijenjen je da se spusti ispred pramca jednog trupa pod vodu i snima sljedeći put kada dođu delfini. Ma čudo. Rossi mi malo pokazuje Lightroomi odmah mi sve fotke izgledaju 400% bolje. Navečer nam je Koji zabavlja trikovima s maramicama i kartama. Odličan je. Poslije Fosh u mraku reže sir i otvara bocu crnjaka. Klasik da veći ne može biti. Mjesečine nema i noć je kao u rogu. Mislim da će opet tablić pasti. Rossi će odspavati dok mi kartamo da preuzme noćnu smjenu. Kad on jednom zaspi, bit će to fešta.Fosh je pobijedio u tabliću. Napokon. Dolutala nam je mala crna ptičica na krmu i počela se zaletavati u staklo. Izgleda kao golub, ali ima plivaće kožice. Jurko ju je čak unio unutra i kad smo joj htjeli dati neke mrvice nestala je u noć.

19.11.2016

Na japanskom se dobro jutro kaže „Ohio-mas“. Kao američka država Ohajo. Jutros Rossi ne da nije noć odvalio već je zaspao ko klada do 6 uri. I neka je, ne možeš tri dana za redom baš gubit noć. Probudio sam se u opet dosta tmuran dan, ali barje zapuhalo 10ak čv pa smo dobili 0,5čv na brzini i sad idemo opet junačkih 5,5. Yuki je pripremila Roastbeef sa brokulom i krumpirom i svi smo se opet prejeli. Struja nas opet nešto zeza. U lijevom trupu ne rade 220V utičnice i izbacuje osigurač. Dan je toliko lijen da nas to ne stresira puno već svi poslije ručka zaliježemo po brodu. Jučer smo izgubili onu jedinu varalicu na koju smo sve ribe ulovili. Danas testiramo madeinCagliarilignju. 250nm smo od Cape Verdea. Jako se dugo vozimo i izgleda da ćemo umjesto 5 ići 7 dana od GranCanarie.  U sumrak kao da će nas udarit nevera, diže na 20čv vjetra u par minuta. Kratimo flok i 15ak min uživamo bez motora, kad opet sve pada. Opet motori. Yuki i Koji pričaju svoju životnu priču kako su počeli sa Indian Curry shopom u centru Tokya prije 33 godine i kako jeKoji spavao po 3h dnevno kad im je kćer Yoko bila beba. Fascinantni su. Puni energije i sa svojih 7 banki. Navečer sam narezao smrznuti carpaccioza večeru. Yuki i Koji su nažalost spavali. Morat ću sutra ponovo. Već imamo popis stvari koje trebamo progooglati, koje su se postavile u razgovoru kao upitnici. Baš je zanimljivo ovako biti bez blagodati civilizacije. Već je fora, kad netko nešto želi saznati, da mu se kaže, pa zgooglaj to. Brat Mislav mi šalje poruke na satelitski telefon, a sve poruke se na glas čitaju. Smijemo se kad se sam sa sobom  razgovara u porukama kad shvati da mi na to ne možemo odgovoriti.

20.11.2016

Rossije opet udrionoćnu smjenu. Vjetar je tijekom noći tri puta promijenio smjer pa smo se po redu budili Fosh, ja i Zlatko. Dan je opet slinav. Već peti dan za redom tmurno i kišovito. Bez vjetra. Depresija teška. Energija je na dnu dna. Bar se nadamo. Tablića već igramo prije ručka. Popravljamo izum za držanje goProa ispred pramca. Rossi radi vrhunske snimke broda i podmorja. Samo fale delfini. Ali sad smo spremni da, kad dođu napravimo odličan video.

slika-rossi-koji

Za ručak Jurko i ja narežemo skoro svo povrće koje nam je ostalo i ubacimo u wok. Uz rižu ispadne odličan obrok. Kasnije smo krenuli imati malu školu sigurnosti na brodu, ali greškom na hrvatskom, pošto nam je Yukiuletila u sred škole i završili smo na tome da pjevamo Bratec Martin 1800 puta da ga ona nauči. Show. Ovo je bratecmartinfonetski napisan na japanskom. #majkemi

slika-bratec-martin

Pjevali smo tako svakakve pjesme dok na brod nije uletila riba poletuša. Sashimi!!! Za minutu i pol Yuki je ribu izfiletirala i poslužila svježi sashimi koji je prije 5 min uletio u brod. Svi smo probali po komad, ali nije neka delicija ako mene pitaš. Rossi je još sat dva nakon toga osjetio nešto živo u želucu.

yuki-poletusa

slika-sashimi

Navečer napokon pojačava vjetar i od 23 do 00h jedrimo i surfamo do 12 čv. Nakon toga usred Fawltytowersa nas par puta žestoko štraorcavai diže preko 20čv u pola krme, pa se svi dižemo i radimo prvi krat glavnog jedra. Možda ipak stignemo sutra u neko normalno doba, a ne u noć na Cape Verde. Do 2am gledam nekeRossijeve slike i videa sa Islanda i pričamo o smislu života i zašto smo ovdje.

21.11.2016

Podne je. Nakon 7 dana mora ugledasmo prvo kopno. I prvi brod nakon malog Poljaka, znači nakon 3 dana. Tijekom noći su Japanci još po provi skupljali poletuša. Dan je opet tmuran, ali kao da se nazire malo sunca. Kako se približavamo, vidimo koliko je visoka stjenčuga taj Cape Verde.Obavijen je mističnom maglom od slinavog vremena i ne vidimo ga sve dok se ne približimo na 5nm. Impozantne stijene i 2000m visok otok SantoAntãonam prolazi s desne strane. Mjesto Mindelo je pravo, lučkoafričkomjesto gdje je brodogradilište i dok za cruisere i za tankere sve na 200m. Stari rđavibrodovi, ne znaškoji je podrtina, a koji je usidren. Marina u centru opet malo škriputava kao u Cagliariju, ali za Afriku super. Nisam tako zamišljaoAfričku marinu. Ali kad malo bolje razmislim, nisam je ni zamišljao.

slika-cape

Nakon administracijesjedamo u bar od marine. Plutajući naravno, pošto volimo da se sve ljulja. Tamo nađemo slovenski par koji je prije 6 mjeseci krenuo na 5 godina dugu plovidbu oko svijeta. Neke lude Nizozemce koji idu u Surinam. Svakakve ekipe ima. Fosh je sreo nekog Amerikancakojeg zna od prošle godine od crossinga s kojim je pričao u ElJadidu u Maroku. Nakon što smo se uspjeli odvojit od interneta krećemo u šetnju gradom u potrazi za nekom klopom. Grad je uklasičnomkolonijalističkom stilu. CapeVerde je jedna od najrazvijenijih Afričkih zemalja. A izgleda jakoo siromašno. Siromašnije od Tanzanije duplo. Portugalci su tuda vladali do 1975. CesariaEvora je tu rođena i umrla. Nije bas živo u gradu posto je ponedjeljak. Našli smo neki restoran gdje pjevaju dvoje na gitari i pojeli po komad mesa. Nije da nam je po putu falilo mesa, ali ok je promijeniti ugođaj i sjesti u nepoznatu stolicu za nepoznatistol, u prostoriju u kojoj ne poznaješ ljude. Nismo bili bašraspoloženi za ružionu, pa smo se lagano odšetali na brod. Sutra su veliki planovi, razgledavanje otoka, pranje veša, izlazak, svašta. Vidjet ćemo.

FacebookTwitterGoogle+Share