Preko otprilike pola svijeta, Etapa 4.

Preko otprilike pola svijeta

Etapa 4, Gibraltar – Las Palmas de Gran Canaria

by Karlo Pokrajčić and the crew

4.11.2016

Gdje god si u Gibraltaru ili okolici, ogromna stijena Gibraltar rock te mora bosti u oči cijelo vrijeme. Zadnji put kada smo bili ovdje, proveli smo dva dana u marini s pogledom ravno na stijenu, ali je cijelo vrijeme padala kišurina i bilo neko slinavo maglovito vrijeme. Baš zato sam, čim sam vidio lijep dan, htio da krenemo gore što prije. Ipak smo prije toga morali obaviti gro stvari. Nakon silne tune i specijaliteta morske kuhinje zaželjeli smo se nekog junk fooda, pa smo Boris, Fosh i ja instantno otišli na La Lineški plac i pojeli po jedan kebab i Coca cola combo za 2.50 Eur. Tu smo malo sjedili i promatrali ljude, pošto je plac odmah kod prelaska granice prema Gibraltaru i aerodroma. La linea je zapravo jedna velika klošarijada. Cijelo mjesto je većinom spavaonica za ljude koji rade u Gibraltaru, a ostalo su izgleda klošari. Možda smo takav dojam dobili zbog placa i atmosfere, ne znam. Možda bi netko takav dojam dobio o Zagrebu da ga se odmah spusti na okretište Črnomerec ili sesvetski sajam, ne znam. Uglavnom hrpa španjolskih Roma po cesti. Trebali smo oprati posteljinu i veš, pa smo tražili praonicu, a Boris je tražio po rent a car-ovima kombinacije za doći do Grenade otkuda mu je avion za doma. Nakon što smo svi uspjeli skupit prljavi veš, oprat se, naživcirat se što nam paket sa EPIRB-om i SIM karticom za satelitski telefon, koji nas je trebao čekati u marini nije još došao ili je vraćen, uspjeli smo krenuti prema Gibraltaru. Boris je morao ostati na brodu rješavati nešto za posao. Od praonice prijeđeš cestu i već si na aerodromu/granici.

Video šetnja Gibraltarskim aerodromom

Gibraltarčani tj Džiberi jako brinu da se odmah zna čija su kolonija. Čim se prijeđe granica, drugi svijet. London. Crvene telefonske govornice, uredne ceste, trgovi, zidine, hotelski i rezidencijalni kompleksi. Najbolja priča o Gibu koju znam je o zanimanju koje vjerojatno postoji samo tu, u Monte Carlu i na par sličnih mjesta na svijetu. Postoji naime veliki broj bogatih ljudi koji su tu prijavljeni zbog poreznih olakšica, a zapravo ne žive tu. Stoga je vrlo jasna potreba da unajme nekoga da im svaku večer upali svijetlo u stanu, napravi nešto smeća, pa to iznese. Nekad napravi tulum u stanu, hoda glasno po stanu da susjedi čuju, itd. Sve kao da netko tamo i živi. I to ljudi rade profesionalno. Imaju par stanova za koje se „brinu“ i od toga žive. Vrhunski!

slika-gib

Mi smo se malo prošetali kroz grad, kupili si kartu sjevernog atlantika u nautic shopu i krenuli u planine. Prije toga nas je još malo ponio sindrom duge plovidbe i želje za civilizacijom, pa smo stali u Burger King. Više iz obijesti nego iz potrebe. Sa glavne ulice smo random skrenuli uzbrdo. Gubili smo se kroz svakakve stepenice, uličice, smrdljive prolaze, dok nismo naišli na slijepu ulicu i ulaz u nečiju dnevnu sobu s pogledom. Onda smo ipak pitali neke lokalne momke i oni su nam ko turistima fino objasnili. Milijarda stepenica od kojih nam je krv napokon malo proključala nakon dva tjedna sjedenja u skučenom kavezu. Kako smo napredovali tako je pogled na vrata mediterana bivao sve velebniji. Deseci brodova usidrenih u uvali, marokanska obala i cijeli grad su nam bili na dlanu.

slika-pogled

Na prvom vidikovcu, terasi s topovima, smo prvi puta sreli slavne Džiberske majmune. Oni su zaštićeni kao navodno jedina majmunska kolonija koja slobodno živi u Europi. Simpa su, ali mogu biti naporni i agresivni. Pored nas su prošli kao pored turskog groblja pošto ih nismo imali s čim nahraniti.

slika-majmun

Cijeli grad i brdo su bili jako strateški važni Britancima u WW2, pa je čitavo brdo puno vojnih objekata, promatračnica, puškarnica, tunela i odašiljača. Cesticama među njima mi smo došli do gornje stanice žičare koja vozi iz grada, slična onoj u Dubrovniku. Prije same stanice našli smo ulaz u tunel u koji nije bio zabranjen ulaz! Naravno da smo ušli unutra i išli prema svjetlosti na drugom kraju. Izbili smo na istočnu stranu brda. Kroz mali prozorčić smo Dado i ja izašli na proplanak 1x1m bez ograde ispod kojeg je provalija od 400njak metara. Stajali smo na tom rubu sa leđima na prozoru i virili preko. U tom trenutku su nam se iznad glave pojavila dva majmuna. Gledamo mi njih, gledaju oni nas. Tajac. U borbi pogleda, pobijedili su majmuni. Ne mi, pravi majmuni. Počeli su neprijateljski siktati i krenuli nas otjerati sa svog mjesta za uživanje u pogledu. Dado je s nekom letvom pružao otpor dok se nismo povukli u rupu tunela natrag i prepustili im spot. Nisu baš plašljivi ti majmuni iako su prilično manji od nas. Da se ne lažemo, bila je frka. Poslije smo nastavili put po hrptu planine prema jugu tj. prema najvišem vrhu stijene. Zakasnili smo na ulaz u bilo koju znamenitost gore, pošto sve rade do 16 ili 17h. Ali sve smo vidjeli izvana. Dovoljno za prvi put. Na vrhu smo kroz žicu pogledali taj slavni ogromni top koji nadgleda cijeli prolaz između Afrike i Europe. Tamo nas je lokalni stražar na British engleskom, na koji nismo navikli ovih dana, uputio na stepenice s druge strane planine koje vode u grad ali skroz na vrh poluotoka. Jedno 40ak minuta strmog spuštanja po serpentinastim okomitim stepenicama. Po putu je puno malih vidikovaca, spilja, napuštenih objekata.

slika-stepke

Već smo preko 3h hodali kad smo napokon došli na ravno. Vode naravno nismo imali sa sobom. Amateri. Prvo smo naišli na botanički vrt gdje smo skoro pili vodu iz malih fontanica. Vrt je super uređen i baš cool.

slika-botanicki

Šutali smo neku zamazanu tenisku lopticu skoro cijelim putem kroz grad. Sve dok Robi nije iz voleja pogodio automobil nekog lokalca, koji je valjda baš radio neku primopredaju sumnjivih paketa, pošto kad se Robi došao ispričati, čovjek je bio extra sretan što je dobio lopticom u auto i skoro da mu nije zahvaljivao, samo da ovaj ode. Napokon smo sjeli u kafić uz cestu i popili nekoliko velikih piva. Pivo je teklo kao krv iz nosa. Boris nas je čekao na brodu sa večerom. Mi smo kasnili, a još smo imali valjda sat vremena hoda kroz grad, preko aerodroma, u Španjolsku, pa u marinu. Još smo usput stali u shopping po nužne stvari poput ruma, pošto je ipak petak i bili smo nabrijani da zaružimo. Kad smo napokon došli u marinu, pojeli bolognese i skinuli čarape (tko ih je imao) bili smo pravo umorni. Večer je prošla u umiranju po brodu, premještanju iz pozicije u poziciju i razgovorom kroz san. Fosh, the party animal, je jedini imao force za izlazak, ali ideja se nije baš primila. Svejedno smo zaspali tek pred jutro. Bilo je nekako pretiho i premirno za spavanje. Nisam navikao na to. Bez tutnjave valova, škripe plastike i udaraca trupova nije to to.

5.11.2016

Za danas imamo velike planove. Treba oprati brod, pokupiti veš u praoni, pripremiti se za polazak prema Gran Canarias. Dado je ujutro riješio pakete koji su nas brinuli već danima i Foshu nam kidali živce. Sve je došlo i sve je pod kontrolom napokon. Dan je lijep, subota i dosta je moovinga je po marini. Čoporativno idemo popit kavu na LaLineašku špicu. Sve vrvi ljudima u kafićima i šetačima u njihovoj spielstraße. Na trgu pored crkve sjedamo na najbolje mjesto u gradu. Prvi red na špici. Promatramo malo kako gradić diše, ljude, odnose, vibru. Klasična južna Španjolska. Puno i glasno se priča, djeca pužu po podu, padaju.. Uz normalne policajce, na trgu je i klinjo od svojih 7-8 godina toliko dobro opremljen kao policajac, sa onom slušalicom u uhu kao pravi 007, da nismo znali je li to

neki novi projekt španjolske vlade uključivanja osnovnoškolaca u organe reda ili sl. U povratku na brod smo pokupili posteljinu kod simpatičnog bračnog para koji ne pričaju ništa osim španjolskog, ali osmjehom i prijaznošću kao da pričaju sve jezike svijeta. Boris i Dado još kombiniraju svoja putovanja prema doma i oko podne Boris kreće u solo pohod na stijenu koji je jučer propustio. Po marini se kreće nekoliko ljudi i parova koji traže prijevoz do Kanara. Auto tj brodostoperi idu od broda do broda, predstavljaju se, ostavljaju letke i bacaju svatko neku svoju spiku, svoj pitch zašto bi baš oni trebali ići s tobom na brod. Brazilac od 40ak godina se žali da mu se njegovom brodu skiperi svađaju stalno i ne daju mu da pere ruke na njihovom priključku za vodu nego da zbog smanjenja troškova ide kod nekog drugog. Ludo. Mi razmišljamo da nekoga povezemo pošto ćemo na sljedećoj etapi biti samo trojica kad nas Boris i Dado napuste. Popodne se odlučujemo za mladi bračni par iz Poljske. Mikolaj i Sylwia. Ona je rekla kuhat, a on može držat jednu gvardiju. Di ćeš bolje. Pričaju nam da već 16 dana lunjaju po Gibu i okolici u nadi da će ih netko povesti. I da je prije par dana u marini istovremeno šetalo 15 ljudi s istom željom. Kapetan Foškulo se ukazuje na njihovom nebu i otvara vrata svijetu. Cijeli su neki povučeni i sramežljivi. Moraju se još pozdraviti s nekom tetom koja ih je primila na brod na smještaj, a oni su joj pomagali uređivati ga za plovidbu oko svijeta sljedeće godine. Onda će doći pa idemo skupa u shopping po hranu za sljedeću etapu.

slika-cv

Nas 5 koji ostajemo smo po kišici obavili shoping i upoznali se sa novim putnicima na brodu. Još su uvijek povučeni i šutljivi. Vratili smo se u novi brod, pošto su ga Dado i Boris odlično očistili. Večer smo proveli u starom dobrom sastavu, pošto su Mikolai i Sylwia još noćas spavali kod gospođe, a dogovor je da dođu ujutro na doručak i pokret prema Kanarima. Malo nostalgije i žala što se samo privremeno rastajemo.

6.11.2016.

U rano jutro Dado odlazi na bus. Ostavlja Robiju vunenu kapu Tri Strijele koju si on već dugo potajno, ali već i javno želi. Dirljiv trenutak. Grlimo se svi i Dado nam odlazi. Malo kasnije Fosh , Boris i ja se sjednemo na kavu u kebab kafić na placu od prekjučer. Skužili smo da nemamo deterdženta za suđe, a bez toga se ne isplovljava. Kupio sam ga u malom dućanu koji očito prodaje samo 300 vrsta čipsa i jednu vrstu čarlija. Otpratio sam Borisa na autobusni kolodvor kojeg se ni Daruvar ne bi posramio. I Boris nam je otišao. Brzim hodom se pozdravljam sa Borisom i LaLineom i žurim na brod. Tamo je sve spremno za isplovljavanje. Vedro i vjetrovito vrijeme garantirali su odličan dan za jedrenje. Prije nego smo usmjerili kurs za Afriku natočili smo sve zalihe goriva u Gibraltaru na pumpi za 0,50 eur po litri. Poželjeli smo da si za doma možemo ponijeti par stotina litara tako jeftinog gorivo. Među usidrenim tankerima digli smo jedra, počeli naš izlazak iz mediterana i pozdravili se s Gibom.

slika-gib-izdaleka

Jedrenje je bilo fino do izlaza iz uvale i skretanja na zapad prema Tarifi, gdje nas je pogodilo 20 čv vjetra ravno po provi. Kako se ujutro malo i odužilo nismo imali ni najnaklonjeniju plimu za izlazak iz mediterana. Nekako smo cik cak između obale i separacije lagano napredovali. Na trenutke nas je zaustavljalo na 2.5čv brzine. Trajalo je tri puta dulje od planiranog. Nakon Tarife smo dok je još dan presjekli separaciju prema jugu. Španjolsku smo izgubili iz vida, a i Maroko se sve slabije vidio, pošto smo se izbacili dosta van na pučinu zbog čestih slabo označenih mreža i kavecala ispred Marokanske obale.

slika-zalazak-1

Podijelili smo gvardije u novom sastavu, napravili security briefing sa novim članovima posade i krenuli u noć. Dio noći smo fino jedrili na sjevernom vjetru, a ostatak smo se borili sa nekim promjenama vjetra.

7.11.2016

Valovi su postali drugačiji. Dugi, visoki, pravi atlantski. Naša kutijica se čini puno manja u ovim uvjetima mora. Svaki val joj zanese kurs po 15-20 stupnjeva lijevo-desno, pa autopilot sad puno više posla odrađuje. Ova nova amplituda ljuljanja kao da nas je drogirala sve. Svima je glava u balunu. Nikome se ništa ne da, razina energije je užasno niska. Smijemo se kak smo svi potrgani i dijelimo si međusobno supradyne, dramine, magnezije, propolise i sve ostale imuno-boostere koje imamo. Pola dana, možda i više, nam je trebalo da se dogovorimo da ćemo za ručak napraviti tuna steakove, bulgur i bijeli umak od ostataka balancana. Drugu polovicu dana smo vadili tunu iz frizera, odmrzavali je i rezali. Kad smo napokon sve uspjeli složiti da bude jestivo, već je bila noć. Predvečer smo izbjegli dvije nevere. Tj. One su izbjegle nas s obzirom na našu junačku brzinu od 5-6čv. Prema prognozi koju imamo večeras će se početi razvijati 20-30čv sjevernog vjetra kroz noć. Pripremili smo se dobro na kraćenje jedara i dobro privezali sve preventere. Iako je prognoza potpuno pogriješila, nismo puno spavali preko noći. Prvo je počelo dizati i preko 20čv i pripremili smo se na kraćenje i onda je stalo. Do jutra nismo uspjeli dobiti neki povoljan vjetar. U jednoj od tih borbi i premještanja preventera s jedne na drugu stranu gosp. Boom me podsjetio zašto se tako zove. Kao da sam prišao divljem biku koji se u pravi trenutak samo malo obrecnuo, ali dovoljno da me lagano pomazi po desnoj sljepoočnici i da se lagano samo sjednem u blagi knockout u čudu. Fosh mi se samo lagano nasmijao u stilu – rekao sam ti. Stalno je vrtilo i taman kad složimo leptira, promijeni smjer za 90 stupnjeva. I tako nekoliko puta. A s naše lijeve strane u daljini se izmjenjuju svjetla Rabata i Casablance. A mi ih uopće ne doživljavamo.

8.11.2016

Uspjeli smo pred jutro dobiti nekih pola krme i uz motor lagano napredovati. Iako je to isto loše, pošto je vjetar slab, a valovi puno brži od nas pa nas svaki val u svojoj udolini zakopa na 4čv brzine. Nema surfanja danas. Ali barometar se diže, pa očekujemo uskoro izlazak na pravi ocean i neki pošteni vjetar. Popodne smo to i napokon dočekali. Nakon sto kombinacija kuteva jedara i kurseva uspjeli smo neki leptirić složit na oko 15 čv vjetra gdje su nas valovi znali ponijet do preko 12 čv brzine na trenutke. Za sada guštamo. Držimo fige da potraje. Cijeli dan i cijelu noć prekrasno jedrimo na pravim atlantskim valovima. Napokon. Pred noć smo napravili prvi krat, pošto vjetar diže do 25 čv. 350 milja imamo do cilja, a 60ak milja do kopna Afrike tj El Jadida i Agadira.

slika-zalazak-2

U sumrak nas je uznemirio poziv na 16 kanalu u kojem neki brod upozorava jedrilicu Marco Polo da skrene u lijevo kako bi izbjegla kablove koje on vuče 6 milja za sobom. Kako Marco nije odgovarao, čovjek je mirnim glasom ponovio svoju poruku jedno 30 puta. Onda je skulirano rekao: I will deploy signal flares. Tek smo onda uvidjeli gdje je ta situacija, kad smo vidjeli signalnu raketu na oko 120 stupnjeva po lijevom boku. Međutim crni Marco još ne odgovara. Svijetlio mu je i signalno svjetlo skulirani gospodin, ali ništa. Brinuli smo se za Marca. Nakon još 30 puta kad je sve to ponovio i kad smo već izašli iz dometa stanice čuli smo kroz šum kako se razgovaraju na 73. Kanalu. Nek je Marku sa srećom ako spava za volanom. Noć pada već iza 18h. Od 18 do 20 h smo Fosh i ja još opasavali brod preventerima i prolazili svaku moguću noćnu situaciju u glavama. Još se par puta desilo da izbaci autopilot pa da se u sekundi nađemo nosom prema sjeveru. Kada se sve malo smirilo, vjetar postao konstantniji, skupili smo se svih petero na flybridgeu. Mjesec nas je obasjavao, s zvijezde

blistavo sjale. Mi smo se zbuksali pod dekice i otvorili si bocu crnog vina. I prvi se put malo opustili na tom Atlantiku.

9.11.2016

Jutro je dobro počelo. Gđa Sylwia nam je ispekla palačinke. Kud ćeš bolje započeti dan na Atlantiku nego uz palačinke s Nutellom. Vrijeme je bilo prekrasno za jedrenje. Uživali smo cijeli dan u surfanju po valovima i brojali ih i iščekivali kada će naletiti neki ogroman da nas ponese preko 12 čv. Ti veliki dugi valovi su hipnotizirajući kao da gledaš u vatru. Svaki je različit na neki svoj način. Mogao bi sjediti cijeli dan i samo ih gledati. To sam i radio dobar dio dana. Falili su nam Boris i Dado da s njima dijelimo ove prekrasne trenutke. Kon Tiki je riješen, tako da sad malo odmaram od čitanja. Robi se sinoć brusio da će napraviti pizzu danas, pa je umijesio tjesto. Pošto ono treba stajati neko vrijeme, a mi gladni, dosjetio se slovačkog jela tipa musaka. Red krumpira, red jaja, red kobasa, luka, špeka, češnjaka i vrhnja. Sve smo to fino poslagali i za sat vremena iz pečnice izvadili pravi težački obrok. Smazali smo to kao da po cijele dane radimo teške fizičke poslove na polju. Pizza će pričekati sutra. Jedra nismo pomaknuli već više od dva dana. Kad su dovoljno veliki valovi onda se fino može na ruke voziti i guštati u surfanju niz valove. Ostalo smo prepustili autopilotu. Zna se desiti da nam kut vjetra toliko šara po krmi da nam prebaci glavno jedro i autopilot je nemoćan. Za par sekundi se vrtimo u krug kao zvrk i ne znamo di smo. Palimo motore na kratko, dovoljno da vratimo podivljalu kutijicu na kurs. I tako svaki put.

10.11.2016

U jutarnjoj šihti napokon kopno. S lijeve strane sunce izlazi iznad Lanzarotea i okolnih otoka.

slika-zora

Dobivamo informacije da su sve marine u Las Palmasu pune zbog skorašnjeg starta ARC regate preko oceana. Robi nam se oko podne ukazao iz svoje jazbine i odmah počeo pizza-meister show. Pizza od ostataka iz staklene vatrostalne posude. Ko to more platit. Popodne smo proveli mozgajući da li se kokice za mikrovalnu mogu ispeći u pećnici a da se ne spali pećnica i papir i brod. Uspjeli smo ne ispeći kokice ali i ne zapaliti ništa. Od jutra na zvučnike ide samo i isključivo Muse – Madness. Na repeat. Osim tankera napokon na horizontu jedrilica. Odjednom kao da smo u Americas Cupu, ne smije nas prestići. Mi idemo ravno niz vjetar, a oni love pola krme i idu cik cak iza nas. Nakon nekog vremena su odustali i nestali s obzora u daljinu, ali iza nas. Pobjeda je beznačajna i mala, ali nakon par dana praznine oko nas slatka. Pričamo o nekoj normalnoj hrani kad dođemo u Las Palmas. Sline cure dok zamišljamo slastičarnice i restorane. Robi je otkrio dramine sa kofeinom i sad je ili hiperaktivan i peče pizze, smišlja jela i trima jedra, ili spava pa se prebijen ponekad pokaže iz jazbine. Nema između. Još samo 40ak milja do Las Palmasa. Doći ćemo u noć. Valjda ćemo naći mjesto na benzinskoj ili sl. Pred Las Palmasom nas je dočekalo tisuće svjetala nekakvih visokih građevina. Kad smo došli bliže, shvatili smo da je to brodogradilište koje radi platforme i monstruozne brodove platforme koji izgledaju kao da su izašli iz filmova o Transformersima. Pored nas prolaze ogromni tankeri i tvrđave brodovi, a mi lagano ulazimo u dno uvale u jedinu marinu. U Las Palmasu. Malo je reći da je ovdje gužva. Pedesetak brodova, možda i više je usidreno ispred marine. To nije dobar znak. Mi po starom balkanskom principu ulazimo ravno unutra pošto je noć i nitko ne radi. Privezujemo se tiho za benzinsku. Dočekuje nas Jurko, dečko iz Splita, koji je ovdje sa Japanskim parom koji bi trebao ići s nama preko oceana. Oni su nam upali u kombinaciju pošto je brod s kojim su oni trebali ići preko, Lagoon 520, sam gazda zabio u tanker na mediteranu prije kojih 10ak dana pa su ostali bez prijevoza. Svi su ok, malo su natukli rebra samo. Nitko ne zna razloge, ali jedino san može biti jedan vrlo legitiman razlog za tako nešto. Upoznajemo se s Jurkom, pričamo dogodovštine i

pokazujemo mu malo brod. Dogovor je da Japanci dođu ujutro prije nego nas potjeraju s benzinske vidjet malo brod. Već su sitni sati kad se ide spavati.

11.11.2016

Naši se brodostoperi pozdravljaju s nama. Simpa su iako su u 5 dana njih dvoje zajedno izgovorili točno 4 rečenice. Nije bilo teško brojati. Japanci naravno točni kao japanski vlak. 7:30, već počinje gužva. Svi žele na benzinsku. Japanci broje koliko lukova i paprika imamo i računaju točno što ćemo jesti koji dan i koji luk ćemo prije pojesti, a koji kasnije. I sve pišu u tekicu. Kaos u marini zbog tog ARC-a. Nema mjesta ni za pasaru. Barem oni tako kažu iako je hrpa mjesta prazna tj rezervirana tj whatever. Popričao sam malo s jednim Englezom da se vežemo na njega i sve dogovorio, čak nam je marinero to i potvrdio. Isplovimo s benzinske i već se vežemo za njega, kad je uslijedilo ključno pitanje: Jeste li dio ARC-a? Odgovaramo da nismo. E baš im je žao, ali Harbour-master je ipak rekao da ne možemo tako ostati pošto nismo dio tog svjetskog cirkusa. Već ne volimo ARC. Plutamo jadni po toj marini, tužni što nam balkanski pristup laktarenja nije uspio iz prve. Ali imamo mi još rukava u asevima. Sidrimo se ispred i prvi put na cijelom putu spuštamo dinghy u more. Krećemo u naporni i dugotrajni proces pregovora i dogovora na recepciju marine. Tamo more ljudi. Na ulazu u ured uzimaju se brojevi. Kao u banci. Dok čekamo, imamo se prvi put malo vremena prošetati po marini. Ne mogu procijeniti kolika je to marina, ali ima pontona A-Z. I još po brojevima. Na glavnom molu krema svjetskog jedrenja. Od Volva, Ramblera, krstaša preko 100 stopa.

slika-las-palmas-1slika-las-palmas-2

ARC zastave posvuda. Po brodovima posade užurbano rade, peru se palube, mijenjaju sartije, šarafe zadnje vijke po palubi prije početka regate. Mi čekamo na red za crni kruh i nadamo se da ćemo danas uspjet uloviti malo vremena da vidimo grad, pješčanu plažu i vulkanska brda koja vire svuda oko grada.

Karlo Pokrajčić

FacebookTwitterGoogle+Share

You may also like...

1 Response

  1. Tomislav says:

    Predobro napisano, čitam i totalno sam se uživio kao da sam tamo s vama. Neke stvari sam i sam prošao pa znam kakav je osjećaj ali ovo je predobro. Stavite koji video više, da barem i mi malo guštamo. Samo naprijed dečki, dobro more želim ⛵🌊👍