Preko otprilike pola svijeta Etapa 3.

slika-cigara

Preko otprilike pola svijeta

Etapa 3

Palma de Mallorca –Gibraltar

29.10.2016.

Prije same Palme istraživali smo malo obalu otoka Mallorca usput. Našli smo malu duboku uvalu među stijenama koje su načićkane vilama. Na ulazu je imala okruglu utvrdu koja ju nadgleda. Usidrili smo se na zelenom pješćanom dnu i kao pravi turisti pobacali u more. U dnu uvale je pješćana plaža koju smo odmah krenuli plivajući istražiti. Lokalci imaju tradiciju izrade garaža za svoje male brodove u stijenama na plažama. Garaže od mora dijeli samo mali navoz, a neke od njih čak i more zapljuskuje. Plažica na dnu uvale je u svojoj dubini skrivala veliku pješćanu površinu sa malim kioskom/kafićem, a dalje u dubini bio je kanjon sa bistrim potokom. Na plaži je 30ak ljudi, mahom Nijemci. Malo vrludamo okolo i njuškamo. Love nemamo da popijemo cugu, pa se upućujemo natrag na brod. Još malo uživamo u stjenovitoj obali i krećemo na Palmu.

slika-1-plaza slika-2-plaza

DCIM100GOPRO

DCIM100GOPRO

U noć smo došli pred Palmu. Na ulazu u uvalu mali milijun svjetala Palme nam svijetli u oči i jedva razaznajemo svjetionike i ulaz prema marinama. Zovemo na stanicu marine po redu, ali niti jedna nas neće tj. sve vele da su pune. Svejedno uplovljavamo u zaljev i plutamo lagano u nadi da nas netko primi. Na kraju se u tišini i inkognito vežemo na malu benzinsku u dnu zaljeva. Zapravo u sami centar grada. S jedne strane nam je monstruozna jahta/jedrilica sa najvećom platformom na svijetu o kakvoj svaku noć sanja moj dragi prijatelj Branko, a s druge strane niz ribarskih brodova.

slika-5-platforma

Vozni park u 4 marine u Palma de Mallorci je nešto najluksuznije što sam u životu vidio. Tamo je X-ica od 50 stopa mali jadni brod kojeg nitko neće primjetiti. Od motornjaka a’la Roman Abramović do jedrilica preko 150-200 stopa koje svojim jednim jarbolom paraju nebo. Sa našeg ribarskog mola se može samo izaći u grad samo kroz restoran. Krećemo do grada s bocom ruma pod rukom u nadi da neće baš sve biti zaključano kad ćemo se vratiti. Za divno čudo Palma je prepuna palmi i sve šetnice su opasane velebnim drvoredima. Vizure grada su monumentalne. Katedrala na uzvisini koja je svijetlila još kada smo bili na 10nm od obale, zgrada burze svile iz 14. Stoljeća i cijele zidine oko starog grada.

slika-palma-palma slika-palma-marinaslika-palma-panorama-2

 

Điramo među uskim uličicama starog grada. Robert pita svakog prolaznika glasno i razgovjetno sa talijanskim naglaskom “Donde esta la discoteca?”. Iz kineskog shopa nam maše keramička mačka. Popijemo piće na trgiću pored kineskog shopa i krenemo prema zapadu grada gdje su nas uputili ljubazni prolaznici na Robijev krik. Na zapadu uz more niz zgradurina sa apartmanima s pogledom na more, a u prizemljima sijaset barova svih vrsta i veličine. Prvo dajemo povjerenje nekom irskom pubu sa live svirkom di se neki mali španjolac prenavlja da je podivljali Robert Plant, a kazališna publika ga skamenjeno gleda. Na kraju ipak nađemo dobru live svirku u kojoj se zadržavamo većinu večeri.

slika-cigara

Kasnije još kratko posjetimo lokalni salsa/bachata/latinolover disko u kojem stršimo ko kišobrani u tramvaju. Ali nam je super. Skoro je zora i bilo bi pristojno provjeriti jel nam glava i sive stanice još u brodu, a uostalom Andrea ima avion u 7, pa nije pristojno da se ona digne prije nego što mi dođemo.

30.10.2016.

Budi nas sve neki lokalni sightseeing brodić kojem se jako sviđa naše mjesto na benzinskoj iako benzinska ne radi. Toliko da tri puta dolazi i trubi nervozno. Mamurni se odvezujemo i opet zovemo marine koje su iz nekog razloga sve pune. Na kraju uplovimo u Marinu Port de Mallorca točno ispred jedne od zgrada u nizu s klubovima koje smo sinoć pohodili. Jedva ih uspijemo nažicati da nam prodaju skupi vez na jednu noć na jednom od 15ak praznih mjesta. Nelogično skroz. Možda imamo premali brod. Prespavali smo cijeli dan i tek popodne izmilili iz kabina u šetnju gradom. Andrea nas je napustila, mora kući na posao i sad smo samo muška posada smogovci. Nakon naporne noći dobro sjeda burger i cola. Robi je greškom belgijske konobarice dobio Borisov burger sa prženim lukom, a Boris njegov s avokadom. Kad se na pola burgera Robi htio zamijeniti, Boris mu je samo dodijelio jedno hladno i gladno kategoričko NE. Poslije se u sumrak šećemo starim gradom ko pravi turisti. Robi je išao posjetiti neke svoje prijatelje u mjestu do Palme, a Lolić nije bio u stanju za šetnju pa je otišao svojim putem. Bližim putem bez puno šetnje. Kao pravi turisti sve slikamo (ok, samo ja), pa se na nekom slatkom trgu sjednemo na cijeđenu naranču. Užas. Još smo svi lagano lelujavi.

slika-palma-sunset slika-palma-panorama-2

Još se malo šećemo po marini i divimo se jedrilicama. Na brodu još imamo snage za izmijeniti koju rečenicu, skuhati juhu za večeru i ubrzo kolektivno povlačenje. Mentalno stanje i razinu PTSP-a u našim glavama vrlo jasno opisuje dijalog koji se desio u našoj spavaćoj sobi u neko gluho doba noći:

Boris: Karlo, probudi se. Karlo: Reci.. B: Koji nam je kurs? Sad smo neko vrijeme išli u krug. Jesmo na dobrom kursu? Jel ima koga gore? Jel Dado gore? K: Svezani smo. U marini koliko ja znam. B: Aha, ok… da, fakat.

Pa to je za beneficirani radni staž! Ujutro smo se nasmijali tome slatko, ali i zamislili malo…

31.10.2016.

Rana kavica sa puno bistrijim pogledima u finom kafiću na obali marine.Obavljamo shopping, malo hrane i voltmetar koji je Foshu nedostajao cijelim putem u nekom derutnom nautic shopu gdje radi djed od 77 godina koji ne izdaje R1 račune.Njemu je doktor rekao da se ne smije živcirati, pa on to jednostavno ne radi pošto ga papiri živciraju. Odličan (5). Posljednje pripreme i isplovljavamo. Pozdravljamo se s dragim Lolićem koji nas ostavlja.

slika-palma-lolic

Na benzinskoj opet problemi oko računa. Oni će R1 poslati emailom. Fosh se prijeti financijskom policijom ako mail ne stigne u roku dva dana. Napokon se opraštamo sa Palmom. Još jednom uživamo u pogledu na impresivne brodove u marini i usmjeravamo kurs prema 60ak milja dalekoj Ibizi. Pošto nema baš vjetra, lagano cruisamo do Cap de Cala Figuera i prekrasnih stijena Ses Barbines na rtu Banco de Ibiza.Priroda na obali je prekrasna ali je prepuna viletina koje kao da se natjeću koja će više doći do ruba i nagnuti se nad more. Samo dok se jedna ne popikne.

slike-stijena-figuera-1 slike-stijene-figuera-2 slika-sunset-1Uz zalazak sunca koji nas nekako stalno prati na zapadu i lososa u bijelom umaku iz Fosheve kuhinje nekako je sve lakše u životu. Napravili smo novi raspored gvardija. Danas ja počinjem od 22-00h. Prije toga smo prvi put na putovanju kartali. Ali za početak ove malo pametnije igre poput Sedmice i Kemsa. Možda se upgrade-amo za koji tjedan na Schnaps. Robi i Boris su pomeli pod s Dadom i sa mnom. U obe igre. Dakle porazili su nas dokle ide. I onda još malo. Ali je bilo zabavno. Foškulo se odmarao od napornog kuhanja, a i šjor ima smjenu u 2am, pa treba malo beauty sleep-a. Večeras smo prvi put vidjeli i planktone koji magično svjetlucaju iza naše krme uskomešani od našeg trupa i motora. Njih sa svom fotografskom opremom na brodu nismo uspjeli suvislo zabilježiti. Mora nešto ostati za vidjeti vlastitim očima i kao motiv za odlazak na otvoreno more. Tempirali smo dolazak na Ibizu tj na prolaz između Ibize i Formentere i prekrasnih otočića Illetes Negres za rano jutro kako bi ih malo istražili. Noć je bonacasta i vedra. Čim se smračilo ispred nas su se na horizontu pojavila svjetla sjajne Ibize iako je bila jos 40 milja pred nama dok su se Palmina svjetla lagano gasila i ostajala nam po krmi. Mimoišao nas je samo jedan cruiser koji sa svim svojim svjetlima u tihoj noći izgleda kao putujući cirkus.

1.11.2016.

Dado i Boris me kolegijalno bude u zoru da malo slikamo obale Ibize pod bakrenim suncem. Već smo prošli prolaz prema Formenteri i upućujemo se u prvi zaljev s desne strane na jugoistočnoj obali Ibize. Na prvi pogled izgleda mirno. Dvije jedrilice su usidrene ispred pješćane plaže. Kad smo se malo približili čuli smo neku buku. Brzo smo shvatili da kućice na plaži nisu vikendice već stražnje strane klubova u kojima se neki opasni afterpartyji dešavaju u pola 8 ujutro. Odlučujemo ipak ne stati tu, pošto sumnjam da bi se uklopili ovako kremeljavi u te klubove. A i vjerojatno ne služe kavu bez extasyja. Lagano istražujemo obalu prema zapadu koja je stjenovita i prilično razvedena. Nije niti naseljena niti baš pusta. Svako malo je neka nakupina viletina svih vrsta, veličina i boja, na svoj način, bolje ili lošije uklopljena u okoliš. Posjetili smo još par uvala u nadi da ćemo naći nešto fenomenalno što će nas zadiviti, ali izgleda da smo imali prevelika očekivanja od Ibičanskog, Ibišskog, Ibicanijskog arhipelaga.

slika-ibiza-vile slika-posrani-sup slika-ibiza-jutro slika-free-love slika-klub-ibiza

 

Vjetra nema ništa i žurimo se usmjeriti kurs i krenuti prema Cartageni na španjolskoj obali kako nas ne bi stigla prognoza prema kojoj će nam doći jugozapadnjak. On bi nam bio ravno u provu skroz do Almerie ili čak i dalje, što bi nas prilično usporilo i onemogućilo jedrenje. Dan prolazi mirno, svi nešto čitaju, spavaju ili su u nekim razmišljanjima. U dahu sam pročitao 100tinjak stranica Ekspedicije Kon-Tiki i odmah u glavi odlutao na jedan takav put o kojem već dugo pričamo, na kojem bi se prošao otprilike druga polovica svijeta i to preko Atlantika, Paname, Galapagosa, Uskršnjih otoka, preko Polinezije na Novi Zeland. To je sigurno spremljeno u petoljetku i neće tako brzo izaći od tamo. Popodne Boris i ja pripremamo piletinu na meksički, koja je na kraju ispala Chilli con pollo. Ali sila ne bira i svima je bilo super osim Foshu koji je inače perfekcionist, pa je imao neke nadasve konstruktivne kritike. Iz uspavanog dana nas je trgnula udica koja se javila i počela zujati nekontrolirano. Svi smo u sekundi bili spremni za rat, ali je to ipak bila samo plastična vrećica koju smo razočarano izvukli na brod sa novom panulom iz Cagliarija. Zalaske sunca nikad neću prestati fotografirati. Svaki put samo zabezeknuto stojim i malo slikam a malo samo buljim u daljinu i pratim kako sunce nestaje iza obzora.

slika-zalazak-2 slika-zalazak-3Večer smo proveli uz karte i smijeh. Sedmice su opet slabo dolazile. Dado nam je ponekad pročitao koju rečenicu iz Kon-Tikija. Svi već lagano pucamo kao da smo mjesecima na moru, a ne samo desetak dana. Proizvode se neljudski zvukovi, nekontrolirano se smije, vrišti.. Uglavnom veselo nam je. Iako je Ibiza dobrih 50 milja za nama još uvijek vidimo njezin odsjaj na nebu u daljini. Mjeseca već danima nema, ali zato je noć bistra i zvijezde se jasno vide. Španjolska obala s desne strane broda gledana iz mrkle noći iz koje mi dolazimo izgleda kao veliki šumski požar, ali to su ipak samo svjetla Alicantea i Murcie u daljini. Na putu za Cartagenu sječemo rute trgovačkih brodova sa zapada mediterana prema lukama Francuske i Italije, pa se mimoilazimo s nekoliko velikih brodova.

2.11.2016.

Ujutro smo taman ispred Mar Menora, resorta sjeveroistočno od Cartagene. Na karti su vrlo šture informacije o ulazu u lagunu, pa polako njuškamo ispred u ranu zoru. Nepregledna polja zgrada s apartmanima kao u Palmi, ali na praznoj pješćanoj plaži do kud ti pogled seže.

slika-mar-menorUlaz u marinu i lagunu gdje je benzinska pumpa i navodno nešto lijepo je veliki pomični most. Procjenjujemo da imamo dovoljno goriva i ipak nećemo čekati da se otvori tek u 10h.

slika-most

Jedno dva sata plovimo uz more zgrada i apartmana koji ne staju i samo su sve veće. Iza rta prema Cartageni nas dočekuje vjetar točno u provu i kreće, kako bi Fosh rekao, lupanje pramca u valove u klasičnoj dvočetvrtinskoj mjeri, ta- tefe, tafatefe…itd itd itd. Krajolik se mijenja u visoke tamne stijene sa plažicama u podnožju.

slike-crne-stijeneOdlučili smo ipak ne stajati u Cartageni već odmah krenuti za Gibraltar. Vjetar ravno u 0 stupnjeva nam ne prestaje. Pokušavamo i nadamo se da će nešto okrenuti, zaviti, zaokrenuti, no ništa. Cijelo popodne nam je španjolska obala tu negdje po desnom boku, ali taman dovoljno daleko da ne

vidimo detalje. Opet nam se po pramcu popodne na par minuta igraju jedno 7-8 delfina. Pojeli smo ostatke jučerašnjeg chillija u tortillama i odmrznuli zadnji komad tune. Popodne smo smišljali kako da napravimo tu tunu koje nam je već lagano dosta. Svi su radili nešto svoje po brodu, dok sam lagano pripremao sastojke i tunu za pašticadu. Nisam još radio pašticadu, ali sam u GastroLab Sobi kod drage mi Dubravke naučio da se vrhunske stvari mogu napraviti u kuhinji samo kad se slijedi recept. U okruženju stalnog potresa nije lako sjeckati i ribati povrće. Nekao smo se primakli kraju izrade tog, na kraju se ispostavilo vrlo ukusnog jela, mog prvijenca. Još se samo trebala skuhati pura i večera bi bila spremnna. Ali. U zadnjim trzajima dana, čak nakon zalaska sunca opet smo začuli čarobni zvuk za svakog poštenog ribolovca (što mi nismo). Zujanje blinkera i brzo odmotavanje flaksa sa role. Ovaj puta puno smirenije ali opet sa adrenalinskom dozom smo brzo usporili brod i počeli borbu. Ovog puta je otpor bio puno jači i opterećenje blizu granice pucanja flaksa. Više od nekoliko puta smo mislili da se predala kad je silovito potegnula udicu i vratila nas na početak boja. Napokon smo je uspjeli privući brodu. Nije bilo Andree da vrišti, ali smo svi bili na iglama. Tuna je. Još veća od prve. Nije još ni došla na palubu, a već su počele žalopoljke. Opet tuna. Ufff #croatiantragedies. Bojao sam se da nam se ne obije o glavu. Uspjeli smo je nekako izvući na palubu, za rep, za glavu. Pripremali smo se za ovo (na youtube-u) pa smo znali točno kako da joj pustimo krv i “humano” je privedemo kraju.

slika-tuna-robi slika-tuna-steak slika-tuna-repVeć je pala noć dok smo mi to sve obavili i sjeli u miru pojesti zadnji obrok od prošle tune s pogledom na novu tunu na palubi. Boris i ja smo je očistili i razrezali na 4 dijela. Nemamo toliko mjesta u frizeru ni frižideru pa smo brzo dok imamo signala googlali recepte za carpaccio, sashimi i još neke inovativne načine pripreme tunjevine. Sad neko vrijeme uopće ne bacamo nikakve udice. Fosh veli da ako nas je ovako išlo na mediteranu, da ćemo na oceanu napraviti pomor. A to ne želimo. Treba biti skroman s onim što ti priroda udijeli. Od četvrtine smo odlučili odmah napraviti carpaccio, nek se nađe. Nije ni 22h, carpacccio je već u procesu i hladi se.

slika-tuna-carpaccio-pripremaJedva uspjevam ruke dovesti u stanje da ih mogu prinijeti licu, a da ne padnem u nesvijest od smrada i sluzi i tunine crne kože ispod noktiju. Boris tuče po Vikinzima na laptopu, a ja nisam ni cijelu stranicu KonTikija pročitao i već sam se zrušio. Ne znam što sam sanjao, ali mi je skroz normalno u tom snu bilo da mi se noga trese. Kasnije sam shvatio da me to Boris već 5 min povlači za nogu jer su došla 2h ujutro i šihta počinje. Valovi su se mrvicu smanjili, ali nas more još uvijek uči solfeggio, pa prova skače i lupa u poznatom ritmu.. Ta-tefe, tafatefe. Blizu smo rta Cabo de Gata iza kojeg ćemo se samo naviriti ujutro prema Almeriji i imati otvoren put od 150ak milja ravno prema Gibu.

3.11.2016.

Lijeno jutro počinje oko 10. Sunce se sramežljivo skriva iza teških sivih oblaka. Južina je neka teška. Ujutro dovršavamo carpaccio i spremamo ga u freezer. Sve je u znaku tune. Svi noževi smrde na tunu, sve ruke i još za ručak imamo pašticadu od tune. Na ovakve dane KonTiki ide ko vodu pit. Popodne malo kartamo. Zabavno je gledati kako Boris uči Roberta kartati belu. Razbili smo si popodne pranjem prednje palube koja nije oprana valjda nikad. Nekakva riba je skakala više od metar okomito iz vode na 100tinjak metara od nas. Nismo uspjeli dokučiti što bi to bilo. Carpaccio je spreman. Nažalost opet tuna. #firstworldproblems

slika-carpaccio-gotov

Popodne nam je napokon zapuhalo i nakon par dana smo ugasili motore. Uživanje u tišini. Ovakva vožnja je televizor u boji za motoriranje bilo koje vrste. Do večeri nam je par puta vjetar promijenio smjer. Južina je napravila svoje. Nervoza sa primjesama propucavanja je prisutna među posadom iako prekrasno jedrimo. Visoki tonovi u komunikaciji i bliski susreti treće vrste se u amplitudama pojavljuju ali i odlaze. Primamo Pan-Pan poruku radio postaje u Malagi o malom brodiću sa 52 putnika koji pluta negdje u Alboranskom moru sa kursom prema španjolskoj obali. Nepoznate pozicije naravno. Rasprava se vodi da li i kako je moguće na brod ugraditi neki ogromni reflektor da ne pregazimo izbjeglice. Nakon cijelog mirnog dana, bonace ujutro i ugodnog, za jedrenje povoljnog popodneva, na 70ak nm od Gibraltara počinje show od vremena. Oko 19h vrijeme počinje opasno kuhati i par puta se desilo da promijeni smjer za 180 srupnjeva samo u par minuta. Kiša počinje, a nad Afrikom sijevaju munje. Kad je vjetar digao iznad 20 čvorova u provu spuštamo jedra i gledamo u nebo molećivim pogledom da nas poštedi neke zalutale munje. Ipak želimo doći puno dalje od Gibraltara sa čitavom elektroničkom opremom.Vjetar je donio i valove koji nam tope provu svakim naletom. Kutijica prima udarce stoički uz škripu i škrgut svih spojeva. Razmišljamo o povratku u sunčani Dubrovnik. Ajde ipak nećemo, valjda će i to proći. Nije bilo tako strašno, valjalo je i lupalo par sati ali se kroz noć smirilo. Blizu smo španjolskoj obali. Lijevo od nas se odvija puno prometa raznim brodovima u daljini. Na oprezu smo zbog upozorenja o izbjeglicama koje plutaju.

4.11.2016

Sivo jutro smo dočekali pred Gibraltarom. Ispred sve vrvi brodovima. Monumentalno izgleda najzapadniji dio mediterana. Na desnoj strani Gibraltar, lijevoj Maroko. Nisu ti Britanci ludi kada im je bio tako važan kroz povijest.

slika-gib-desno-afrika-lijevoslika-gib-europaKrdo delfina nas je mučki napalo kao dobrodošlicu na Gibraltar. Ili su samo nas samo htjeli otjerati iz mediterana. https://www.youtube.com/

Zahvalni smo što ulazimo u Gib po danu. Ranije ove godine kad smo bili tu, ali smo dolazili s druge strane, bila je mrkla noć bez mjeseca i čak uz pomoć AIS-a je bilo napeto ulaziti prema marinama u Gibu među ogromnim tankerima i cargo shipovima. Ovaj puta idemo na španjolsku stranu, u La Linea de Conception. To je mjesto koje od Gibraltara dijeli samo aerodromska pista kojom se odvija normalni promet, ali kada avioni slijeću ili uzlijeću zatvara se na par minuta. Na ulazu u marinu mimoilazi nas veseli katamaran.

slika-veseli-brodKad smo riješili administraciju, sjedimo malo u tišini, ali vrlo brzo počinjemo planirati penjanje na Gibraltar Rock, sightseeing, shopping, itd. Vrlo brzo nam u glavu opet dolazi misao o tome kako je petak, službeni početak vikenda, a mi na čvrstom kopnu. A još u Gibraltaru. A joj.

Karlo Pokrajčić

FacebookTwitterGoogle+Share