Windsurfing putovanje Kanari 06

 

Davor Šaric Gran Canaria slika

Davor Šaric Gran Canaria

 

I tako se odvažili na put koji sam predugo čekao. Zadnji dan mi stigla daska , jedro, kupio jarbol, pao ispit i krenuli u 8 iz Zagreba za München. Karte smo kupili tjedan dana prije preko interneta za kojih 190 EURa. Dado je govorija da bez beda stignemo na avion koji je kretao u 5, no zatvorene autoceste kroz Austriju skoro su nas zeznule i došli smo taman na check in. Karte su nas čekale na aerodromu i sve je bili spremno za polazak. Za 4h smo bili na Gran Canariji. Gledam o čemu to svi pričaju, zamišljam palmice i sunce , a dočeka nas oblacima prekriven otok. Na aerodromu nas dočeka neki full smiješan lik sa Dadinim imenom na natpisu i daje nam Seat Marbellu u nevjerojatnom stanju sa probušenom zadnjom gumom. Puni ironije Dado mi na putu do apartmana odluči pokazati Vargas na kojem ni daška vjetra. Odlučimo se smjestiti u apartman gdje nas dočeka gazda i pokazuje apartman u koji bi osim nas stalo još 5 ljudi. Spremamo se i odlazimo opet na Vargas di je predobro zapuhalo. Narigavamo opremu i ulazimo sa četvorkama, a val prejeben,još nisam vidija tako nešto. Mislio sam da ću imat problema sa tim uvjetima no kad sam prošao početnu blokadu bilo mi je predobro. Nakon savršenog dana odlazimo pogledati Pozo i gledam koji je ovo… Gledam plažu koja je manja od Sabunika i nevirujem da je ta plaža Meka surfanja.

 

  

Sljedeći dan smo se opet vozili na Vargasu gdje je val bio još veći, a vjetar jači. Neopisiv osjećaj kad u totalnom speedu ideš na brdo koje se stvara ispred tebe i baca te par metara u vis, a u zraku te vjetar otpuhuje i padaš iza mjesta sa kojeg si ustvari skočio. Sutradan smo probali Pozo koji nije bio u svom pravom svjetlu, dosta refulast, no ipak je malo nevjerojatan osjećaš kad se voziš sa likovima kao što je Vidar Jensen. Taj dan sam i upoznao toliko spominjani bunker na koji sam izašao jer se Pozo jednostavno ugasio, i susreo se sa lokalnim ježevima. Zbog tog dana nekako mi se više nije dalo ići sa Vargasa koji je na mene ostavio puno bolji dojam. Tu večer odlučio mi Dado pokazati Maspalomas. PREJEBENO… Žene sa svih krajeva svijeta plešu na štangama, nabrijanih turistkinja na sve strane, samo te malo previše neki debilčići vuku za rukav i potežu te na sve strane. Sljedećih par dana smo se držali Vargasa koji se pokazao u svom savršenom svjetlu. Skroz sam uvatija đir i sad me ne zadovoljavaju samo skokovi nego bahato idem na rajdanje valova i guštam u tome. Posjetili smo i Maspalomas po danu, duga plaža i na kraju – dine (kakve dine sine), nešto što još nisam vidio. Na njima otpratimo sunce u zalazak uz Dadino pozdravljanje Krishni. Vargas se i dalje nije gasio. Postajemo sve bahatiji tako da ne ulazimo u more dok ne počne oseka i onda 4h uživancije na moru. Izlazim van i gledam gdje je Dado? Vidim ga sa smiješkom na licu, vuče se po plaži i govori da je skužija rotaciju back loopa, a u ruci mu drugi polomljeni jarbol u samo tjedan dana. To je to. Navečer u Maspalomas posli prejebenog dana i nazdravljamo Dadinom back loopu i kao za njega naručen streep tease. Posli svega ko napaljeni debilčići gledamo tu ženu kako se svlači. Sad smo na vrhuncu i Dado uz njemu svojstvenu inspiraciju krade ženi tange i bježimo marbellom sa trofejom oko volana.

E danas sve malo detaljnije. Poslije onakvog dana spavali smo 12h i otišli na plažicu gdje dere. Totalni over power na moru i prva 2 katapulta – polomilo me. Surfamo sa sjajem u očima do mraka i po mraku spremanje opreme. Za večeru se odlučujemo za pizzu i standardan biljar kod Cutrea (5:3) Popijemo pivicu i skužimo kako bi dobro bilo da pišemo o svemu što se događa i evo…

30.4.2006., nedjelja

Probudili se u 8, ka fol od jutra idemo surfat. Brijem da da, gasimo budilicu i okrećemo se na drugu stranu, a sljedeće buđenje podne. To je postalo skroz normalno, jebiga dođeš na Kanare i spavaš 12h. Doručkujemo, oprema na krov i na Vargas. Plaža krcata i u nevjerici skužimo da smo zeznuli i da je plima na vrhuncu. Standardnih sat vremena palamuđenja u autu o smislu života, narigavanje opreme kad ono nakon sat vremena ugasija se Vargas. Dado prvi izlazi, ja se još malo bezveze igram , izlazim van, a njega nema. Malo živciranja uz čekanje ali jebiga dugo se znamo. Spremamo se po mraku i odlazimo u dućan, nemajući pojma koji je dan, saznamo da je nedilja i ništa ne radi. Gledamo windguru i vidimo da nakon 8 dana nema vjetra i odlučimo zalomit u Maspalomas. Malo bacardia, bambusa, dobitna kombinacija, a tamo ludnica o kojoj ne mogu ni pisati, ali zato samo: Croatia; 5 eur; štanga; žicanje; krađa pića; bazen; gađanje bocama; bijeg u nevjerici od Europske unije…

01.5.2006., ponedjeljak

Probudili se ujutro u podne mrtvi… Odlazimo na kavicu kod Cutrea na plažu, a tamo scena koju nikom ne bih htio na Kanarima. Bonačina na Pozu , no nama je ta pauza bila ka naručena. Idemo đir na vrh Poza gdje lokalci pedlaju i vidimo preslatko malo stvorenje sa daskicom kako je valovi lome na stine i izlazi sva krvava. Ma da ti se srce pukne. Odlazimo do Las palmasa ka neki shopping kad ono i njima 1.5. i sve zatvoreno. Jedva nalazimo dućan koji radi i kupujemo vino. Uz laganu večericu otvaramo vino kad ono prepreslatki prošek . Odlučimo takvi nikakvi do Maspalomasa kad i tamo ništa,ono nitko se ne skida. Sitim se Mosca pointa i zvijezda o kojima je Lero toliko govorija. Otvorimo pivice na vrhu Marbelle, kad ono… Don Quijote je napokon pobijedio ,nijedna vjetrenjača se ne miče. Tako se na nosačima sjećamo stvari koje se ja sad ne mogu sjetiti i odlazimo leći uz repeat od Fruscinantea.

02.5.2006., utorak
Danas ujutro smo se probudili u 3. Dado mi odluči pokazati Rocka Nublo negdi u 3 p.m. u unutrašnjost otoka. Sve oko nas scene ko sa reklame za marlboro. Stijena prejebeno izgleda, penjemo se pored nje na jednu manju i uz pozdrave Anti jedva se spuštamo. Odlazimo u Porte Rico da vidim taj spominjani golf koji ispada 58:58, kupujemo par pivi, stajemo u dućan,  gdje Dado bez riječi spušta cijenu kamere u 30 sekundi  za cca 200 EURa. Uz smijeh odlazimo na plažicu i na ležaljkama provedemo 3h uz spiku o svačemu; životu, muzici, Sonjinoj guzici itd. Odlazimo do Maspalomasa uz nezaboravnu vožnju i tamo ludnica do jutra.

05.5.2006., petak
Zadnja dva dana su bila bez vjetra i proveli smo uz iščekivanje istoga i danas je konačno zapuhalo. Nabrijani budimo se u 9h uz prijetnje zalivanja čašom vode i odlazimo na Vargas gdje taman počinje dizati. Narigavamo četvorke i ulazimo u more uz laganu vožnjicu i pokoje pumpanje, uživamo na sunčeku nakon 4 dana. Izlazimo se odmorit nakon 3h i nazad na more, gdje je skroz diglo. Gledam curu kako se ubija sa loopovima i uz Dadin nasmijani Cheese roll odlučim se bacit na loop. Prvi pokušaj puštam sve kad osjetim rotaciju. Kažem Dadi da sam pokušao i da me prati. Stisnem muda, zatvorim zadnju ruku, prednju ispružim, glavu okrenem u desno i pafff. Dado ne može virovati, baca se u more i dolazi do mene uz smijeh. Ja uopće ne kužim što se dogodilo i da sam ga napravio. Predobar osjećaj…
Odlučimo na Mosca point sa pogledom na vjetrenjače nazdravit loopu. Nakon 6h u moru i 0.7dl vina nas dobro puca i poslije biljara odlazimo u krevet gdje sam ga još dugo vrtija.

06.5.2006., subota

 

Još pod dojmom jučerašnjeg dana budim se sav nabrijan, a čekam da vidim tu prognozu od 3 zvjezdice na windguru- u. Dogovorili se sa austrijancem aka „Beli Šlem“ da idemo na Vargas. Tamo deraona, zategnem četvorku do kraja i ulazim, a ono pravi survivor na dasci od 77 litara. Valovi su bili takve gromade da nisam moga virovat , onda odjednom počelo refulat da nisi moga pjenu na početku proći. Razočarani izlazimo i odlučimo pričekati i kasno popodne je konstantnije puhalo. Par loopova su mi bili dobri, a par je završilo sa takvim lomovima da sam cili polomljen izaša. Još trebam spomenut svoj susret sa zidom pjene veličine jarbola koji me doslovno polomija da je Dado sprinta da vidi jel sam živ uopće…

07.5.2006., nedjelja

Danas je pravi „Big day“. Odlazimo prvo na Vargas gdje izgleda refulasto, nakon čega idemo na Pozo gdje ostavljam Dadu, jer je meni izgledalo prebrutalno. Sve trojke na moru, a meni najmanje 4.4, pa se vraćam na Vargas di je skroz probilo. Narigavam jedro i na moru doslovno spašavanje sa overpowerom ,ogromnim gromadama i najgorim katapultom do sada. Poražen se povlačim u auto nakon sat vremena i gledam prestravljen te valove i ekipu kako se igraju sa njima. Nakon što je palo vozim još koja 2 sata i to je bilo predobro. Oko 7h odlazim na Pozo gdje vidim Dadu vidno iscrpljenog kako mu je žao izaći iz mora i najgluplji katapult iz kojeg izlazi sa istegnutim zglobom. Cili izrazbijani nakon ovakvog dana nemamo se snage pomaknuti i izići iz kreveta.

08.5.2006., ponedjeljak

Probudili se polomljeni. Mene cilu noć mučija grč u livoj ruci od dana prije; vjetra gotovo da i nema ni na Pozu ni na Vargasu. Dado nema šanse da vozi, a ja na kraju dana kad je diglo ponukan Morenicama sa Nashom i peticom ulazim u more i ono katastrofa osjećaj. Ljudi lete oko mene, a ja jedva na dasci stojim. Sav razočaran izlazim iz mora uz psovke na jebeni Pozo i nakon što sam se smirija uzimam manju dasku i uživam skroz do sumraka. Napokon da mi je i Pozo ponudija jedan dan po guštu.

09.5.2006., utorak

Probudili me grčevi u 8 i držali bez prestanka 2h. U bolovima lunjam po Pozu koji još spava i vraćam se u krevet. Budimo se u 1h a ono totalna bezvjetrica i opet đir do Las palmasa u potrazi za Peppersima.

10.5.2006., srijeda

Nakon buđenja i partije biljara odlazimo opet u Las palmas po Pepperse. Taman su bili došli, a iznad njih i novi Pearl Jam, te Dado na moju pohlepnu sugestiju uzima oba. Radimo đir po sjevernoj obali da vidimo je li val onakav kao što je Cutre govorija. Ništa od vala. Mislili smo dane koji su bez vjetra provesti pedlajući, no nismo imali pojma koliko ćemo čekati barem malo odmora tako da je svaki slobodan dan bija za rekuperanje za ponovno uživanje na valovima i vjetru. Doma odlučimo da je dan za opet otići do Maspalomasa. Uzimamo par pivica i uz Dani California dođemo u centar. A tamo ludnica, sve puklo , žene se skidaju za 250 eur , a Dado ih sa ustaljenim osmijehom slika. Kad su one stale, stalo je sve i odlazimo doma, no na putu do auta imali smo malo neugodan susret sa lokalnim kurvama. To ne da ne znaš je li žensko ili muško, to ne znaš jeli ljudske vrste, a trči za tobom i viče ti 10 EUR. Prestrašno. Dolazimo do auta i prestravljeni odlazimo.

11.5.2006., četvrtak

Probudili se u 2, a vjetra nigdje, no kako Dado već par dana nije vozio nabrijan govori da odemo do Arinage, ali nikako nismo uspjeli doći do plaže i radimo đir do Vagrasa. Tamo izgleda ok.  Uzeli smo samo veliku dasku i za nju 5.3. Odlučili se vratiti doma po stvari iako je bilo već 6. Na Dadin nagovor izlazim na more sa 90 litara i 4.7 i predobra vožnjica po suncu i oseki (tek sad vidim koliko su me Kanari razmazili kad po ovakvim uvjetima nisam ni htio ući, a doma čekam dan posli lita da izađem sa 6 kvadrata makar pluta cilo vrime).  Vozio sam se tako skroz dok sunce nije iza brda zašlo. Uživao sam samo u trapezu, glisiranju i Pearl Jamom u glavi. Po mraku stavljamo opremu na krov i doma…

12.5.2006., petak

Ă„Ĺ’im smo se probudili, Dado nabrijan da odemo na Vargas, a tamo bonačina. Samo nekih 7 ludih entuzijasta pluta po moru, no Dadi se ne da i riga 4.7, uzima Nasha i na more, a ja u zavjetrinu na spavanac i tek oko 7 opet igranje sa valićima do mraka. Navečer razmišljamo o Maspalomasu no zamisao da uz pivicu pozdravimo Pozo je bila puno realnija.

13.5.2006., subota

Još dan i to je to. Kraj jednog jebenog iskustva. Ă„Ĺ’im smo se ustali otišli smo našu Marbellicu oprati , bjelila se kao nikad do sad . Odlazimo do Drage i dogovaramo kako ostaviti auto. Otišli na dine sine po pijesak, drangulije za naše, pa po opremu i Vargas. Tamo dan kakav samo možeš poželjeti za zadnji. Uz standardno palamuđenje, ka čekamo oseku, probilo je, ima za četvorku, ima za peticu, ima ga … Narigavamo četvorke. Ulazimo u more i prejebeno. Onako nabrijan zbog zadnjeg dana i da mi ne propadne plaćeno osiguranje bacam se na svaki val i forsiram loop. U jednom pokušaju noge mi ispale i sletija na boom i istega ruku. Vjetar je odjednom pao, a Vargas kao da nas je sa tih 3 sata vjetra htio pozdraviti. Uz zadnje poglede i uzdahe odlazimo sa Vargasa. Nema druge, moramo popiti ostatak Bacardia i uz Pearl Jam do Maspalomasa, a tamo šok , nevjerica, strah da tako nešto zaista postoji. Jebena žena u crvenom. Uz pivicu je gledamo i divimo se svakoj krivini njenog vitkog tijela. Morali smo se i mi razbacati. Na povratku doma uzimamo nož i nasjekli palmi, a posli u Windsuf centar na bazen i okrepljujuće kupanje. To je bila zadnja noć.

14.5.2006., nedjelja

Buđenje uz mamurluk u 11h. Internet i partija biljara (the end 17: 14) sandwich special i neizbježno spremanje. Nakon što smo sve sredili, tuga me hvata. Još samo na benzinsku po 2 EUR benzina, cvijeće za Sonju, lunjanje po aerodromu gdje gladni žderemo gratis test hranu. Kroz A 21 i bus i zadnji pogled na Kanarsko sunce i more ulazim u avion. Uz Loisa Armstronga i „What a wonderful world“ prolazi mi kroz glavu kako je zapravo život dobar i kakva su 3 prejebena tjedna bila i milijun stvari o kojima i nisam pričao. I sad dok u avionu gledam Dadu kako spava sa smješkom na licu, stalno razmišljam o jebeno rasterećenom stanju uma koje sam imao svo ovo vrime. U nevjerici sam, da se za manje od 24h vraćam u kolotečinu zagrebačkog života…

 

Ivan Lolić

 

FacebookTwitterGoogle+Share

You may also like...