Surf putovanje Maroko Taghazout 2008

Pustinja u Maroku slika

Pustinja u Maroku

Dugo sam slušao o Maroku, njegovim valovima, njegovoj simpatičnosti, veselim ljudima koji tamo žive… Dugo sam htio tamo otići, ali nikako da se organiziram. To je trajalo predugo vremena (usudio bi se reći čak par godina), da bi na kraju otišao na najbizarniji način. Inače pod najbizarnijim načinom podrazumijevam totalno neorganizirano putovanje, ali što je još bizarnije sva putovanja inače tako i ispadnu. Naime, sve je počelo kad sam rekao da ovo proljeće idem negdje. Prvo sam rekao da ću bar otići na prognozu na Sardiniju. Kuten je kao i uvijek bio zainteresiran, a nešto je spominjao i Dado. Odredili smo neki datum kojeg se sad ne sjećam, u 5. mjesecu, oko kojeg ćemo otprilike krenut. Sjećam se samo da je bio ponedjeljak. Ja i Dado smo pričali na mobitel i obojica smo imali Internet ispred sebe. Gledali smo prognozu za Sardiniju i nije bila loša, ali nešto nam je tu smrdilo. Ja sam tad prešaltao na Guincho koji je izgledao stvarno super, ali ima se do Portugala vozit! Nakon toga pogledamo prognozu za Maroko i poludimo, jednostavno rečeno – to je bilo to!

Deva u Maroku slika

Deva u Maroku

U biti nam je bubu u uho ubacio Postonjski koji je taj vikend otišao za Maroko s kombijem. Što je najluđe, on i njegova djevojka su krenuli, ali nisu imali pojma gdje idu. U biti krenuli su za Sardiniju, ali očito je da su im se planovi nešto promijenili tijekom puta… Ok, kažem idemo u Maroko! Dado s oduševljenjem prihvati. Pogledali smo brzinski moguće letove i nađemo prihvatljivi let iz Milana za Marrakech i odlučimo sve detalje riješiti sutra. Sutra se desi još bizarnija priča. Javi se Jaša da bi možda išao i on, ovo ono… Tipično njegovo razmišljanje. Nakon toga javi se i Lolić da ide i on, te da će probat na brzinu riješit godišnji i tako to… Ja se dogovorim s Jašom, bukiramo karte za četvrtak oko 6 ujutro za nas šestero i više nije bilo povratka. Dogovorimo se da idemo s mojim autom i Kutenovim. Sutradan (srijeda), krećemo lagano pakirat stvari oko podne i baš se požalim kako samo Rihelj ne ide , a Dado mi kaže da on ipak ide. Uglavnom frajer je poludio da kako mi idemo, on ne ide i ostalo je poznato… Krenuli smo, nemam pojma kad, taj dan! To što se dešavalo te noći vjerojatno nitko od nas nikad u životu neće zaboraviti…

Ford Escort slika
Ford Escort na putu za Maroko

Sve je naravno počelo s Kutenovim autom i njegovom legendarnom getribom. Dva mjeseca sam ga nagovarao da promijeni getribu jer nije mogao ubacit u 3. brzinu. Očito je taj put djelovao na njegovu getribu jer se totalno izblesirala. Vozio bi se normalno, pa bi izbacilo iz 5. u koju više nije mogao ubacit. Pa bi nekim čudom proradila 3. pa bi opet krepala, pa ne valja. Sve je to u jednom trenutku otišlo u takvu agoniju da nisu radile ni 4. ni 5. Samo ću još napomenut da smo cijelim putem išli autocestom. A zvukovi koji su izlazili iz tog auta su bili toliko brutalni da sam stvarno mislio da će eksplodirat. Cijela ta drama nas je jasno dovela u situaciju da je na trenutke stvarno bilo upitno da li ćemo stići na avion. I tako idemo mi i onda se doslovno ko grom iz vedrog neba desi totalna drama. Negdje oko Milana trebalo je platit cestarinu. Oni tamo imaju one aparate u koje gurneš pare ili karticu i ideš dalje. Kuten gurne svoj Diners unutra i aparat ga pojede. Užas, jer je on išao na put doslovno bez ikakve gotovine nego samo na karticu. Nema para, a mora ići u Maroko na 2 i pol tjedna. Tamo smo naravno napali ove što rade, koji su oborili rekord u neljubaznosti i idiotizmu tako da nismo riješili ništa. Napokon smo se nekako dokopali aerodroma i na sreću uhvatili avion. Kupujemo par boca žeštokog i ukrcavamo se…

Slijećemo u Marrakech. Prvo što smo uočili je stvarno lijep aerodrom što nas je malo iznenadilo jer smo očekivali nekakvu rupčagu. Tražimo prijevoz za dalje. Ja i Kuten pokušavamo nacjenkat nekakav normalni prijevoz do Essaouire, ali bezuspješno! Velik problem nam stvara tona windsurf opreme za koju svi oće naplatit extra. Odlučim se za rent a car. Znam da je rent a car na aerodromu barem 30-tak posto skuplji nego u manjim gradovima, ali nemamo baš izbora. Ja i Jaša odemo to riješit. Htjeli smo 2 auta, a frajer nas traži 1600 eura za 2 auta na 16 dana. Skužio sam ga odmah. Probao je čovjek pa ako ide, ide. Nacjenkamo se na 900 i uzmemo ih. Auta su bila dobra, Peugeot Partner i Citroen C3. Krenemo tako prema Essaouiri, a najveće iznenađenje Marrakecha je da su apsolutno sve zgrade, kuće i ostale građevine u istoj boji i to ne samo u istoj boji nego u totalno identičnoj nijansi – rozoj. Vozimo se, zurimo i probamo stići na surfanje još taj dan prije nego padne mrak. Stignemo na Sidi Kaouki i moram priznat da nisam baš bio impresioniran spotom. Velika pješčana plaža na kojoj puše previše tako da su valovi veoma izlomljeni od vjetra i nabacani. Narigam 4.7 i uđem. Odmah uz obalu nije dobro puhalo, a vani me ubijalo! Nisam nikako mogao naći dobar val za rajd i poludio sam. Izašao sam van i probao s pedlom, ali je ispalo još gore. Skužio sam da se tu baš neću napedlat i da moram ići na jug koji ima 10 puta više spotova i puno boljih valova. Ostalima je ovo bilo predobro, oni nisu imali namjeru ići južnije. Nađemo tu večer dobar apartman u Essaouiri gdje prenoćimo nas troje, Kuten, ja i Kate. Odlučimo da sutra idemo na jug (malo manje od 200 km) u mjesto po imenu Taghazout. Sutra ostali odu ponovo na Sidi Kaouki, a mi u restoranu pojedemo janjeće srce a da to nismo ni znali… Krenemo za jug…

Windsurfing u Maroku slika
Windsurfing u Maroku

Predvečer dolazimo na jug. Ă„Ĺ’im smo došli tamo trebali smo tražiti smještaj. Otišli smo u surf shop i pitali jeli se može nešto riješit. Tu smo upoznali vlasnika Omara koji nas je odmah poveo sa sobom tražit apartman po selu. Nakon par opcija odvede nas u prvi red uz more u jednu kuću. Kuća je imala 3 kata i terasu. Cijena je bila 250 dirhama ( 22-23 eura ). Nisam baš bio siguran, ali kad sam izašao na terasu i vidio pogled, doslovno sam ostao bez daha! Morao sam uzet tu kuću! Na terasi je bio predivan krov od trstike i krevet ispod njega, na kojem je Kuten zapikirao svoje mjesto do odlaska kući. Taghazout je magično mjesto, svi surfaju, jede se samo friško, isključivo riba i piletina i svi su nevjerojatno sretni. To malo selo ima čak 7 surf shopova. Djeca su posvuda i uvijek su vani. Na plaži se za vrijeme oseke stalno igra nogomet kakav nisam u životu vidio i ima ih katkad sigurno 100. Garantiram da bi 99% njih moglo igrati u prvoj hrvatskoj ligi. Za surf iskorištavaju sve, polomljene surf daske, letve i razno razna čuda. Ja sam im posuđivao svoje daske kad bi bio doma. Oko Taghazouta ima hrpetina spotova. 11. i 12. km, Devil’S Rock, Banana, Panorama, Hash Point, Anchor Point, Mystery, La Source, Killer Point, Boilers i mnoštvo drugih…Do većine se može pješke ili 5-10 minuta s autom. Vozili smo ih više manje sve, dosta smo vremena bili na Banani jer je bila najpouzdanija. Tamo uvijek nešto ima. Na neke spotove je najbolje ići što ranije ujutro jer popodne previše puše. Pošto smo češto prespavali rani jutarnji dio, Banana je uvijek bila siguran izbor. Jedini minus Banane je velik broj ljudi u moru što me nije toliko mučilo jer sam se u Australiji naučio izborit za valove, ali je Kutena dosta smetalo. Valovi dosta variraju o plimi i oseci. Najbolje je kad proradi kod kamenja. Sjediš metar od kamenja, val dođe, udre o kamen i digne se tako da te gurne ravno ispred vala bez prevelike muke. Ispred sebe imaš dugu ravnu liniju i pičiš gore dolje skroz unutra do plaže.

Malo južnije su dva super spota, 11. i 12. Km. To znaci 11. i 12. kilometar sjeverno od Agadira. Val se brejka na reefu ispod cliffa i daje malo žešće, brze i intenzivnije vožnje nego one na Banani. Uglavnom su vožnje bolje na lijevu stranu iako se može vozit i na desno. Tu je Kuten imao svoj legendarni drop in ravno kraj mene na setu od 2 i pol metra. Predobri su. Kad smo se jedan dan vraćali sa jutarnjeg surfa naišli smo na Katu kako sjedi u kafiću s nekim lokalcem. Taj lokalac je bio Muhamed. On je inače profesionalni kuhar koji je igrom slučaja bio na godišnjem. Godinama je vodio restorane po Taghazoutu, Imessouanu i okolici. On nam je tad dao prijedlog, svatko po 1 euro i idemo peći ribu na plažu. To smo napravili i za 4 eura smo kupili toliko ribe, povrća i ostalih stvari da smo ispekli 4 gradele i još je ostalo, a to smo podijelili okolo. Tako smo se hranili svaki dan, hrana nas praktično nije koštala ništa. najluđe je što im svo povrće ima istu cijenu. Bilo što da uzmeš, baciš u jednu kesu, ovaj u dućanu izvaže i platiš. Muhamed je bio s nama svaki dan, dosta dana smo i zaružili te je spavao kod nas. Inače Marokanci nisu Arapi nego Berberi i preziru Arape, pogotovo na jugu. Smatraju ih zadnjim smećem koje tlači žene i žive preloše. Gori su od Amera što se tiče toga. Posljedica toga je i da unatoč tome što su muslimani, piju ko smukovi, žene nose minice i surfaju te uživaju u svim blagodatima života.

Windsurfing skok Maroko slika
Windsurfing skok Maroko

Tako smo jedan dan pekli ribu u spilji odmah ispred spota po imenu La Source. To je također reef i daje jako dobre vožnje. Bio sam sam u moru 2 sata, dok Kuten nije baš bio zainteresiran. Najbolje od svega je što sam bio sam. Vožnja mi je bila super na desno gdje imaš brzi take off i onda pičiš prema cliffu po jako plitkom reefu. Taj dan smo nakon svega toga otišli na legendarni Anchor Point koji je proradio u svojoj punoj snazi. Tu je bila hrpa lokalaca s kojima se baš i nismo htjeli miješati. Inače Anchor Point su prvi surfali neki Australci u 1960-tima koji su mu i dali ime. Lokalci su doslovno ubijali. Pedlali su drito ispred stijena i onda brzo vozili desno niz zid od 3-4 metra. Inače ulazak u more je u najmanju ruku dramatičan. Treba skočit sa stijena ravno ispred brejka i onda isplivat van. Ako dobro procijeniš kad nema seta onda brzo isplivaš iza brejka, a ako faliješ moraš ronit ko konj! Napustili smo Anchor Point i otišli doma odmarat se.

Nakon nekoliko dana došli su nas posjetit ostali te smo odlučili otići na izlet u Paradise Valley. To je inače hippy komuna u kojoj hipiji žive u nevjerojatno predivnim malim drvenim kućicama. Tamo nam je spavanje i zabavu sredio Omar kod svog prijatelja koji ima posjed s par tih kućica. To izgleda apsolutno bolesno, oaze usred planina prepune palmi i bujne vegetacije. Nakon Paradise Valleya ostalo nam je par dana za uživanciju koje smo iskoristili za kupovanje začina i ostalih super stvari za ponijeti doma. Od surfanja bih izdvojio jedan super dan na Mystery Pointu gdje smo ja i Kuten imali super dan, te zadnji dan kad je na Banani stvarno diglo pred kraj na solidna 2 i pol metra. Nakon svega toga trebalo je doći do aerodroma u Marrakechu koji je udaljen oko 280 kilometara. Taj put se pretvorio u jednu od najvećih noćnih mora u mom životu. Trebalo mi je preko 6 sati jer je promet u najmanju ruku kaotičan. Prepuno kamiona koji su natovareni vjerojatno 3-4 puta više nego što bi trebali biti, ceste bez ikakvih crta, oznaka i prometnih znakova te brdo ekipe što vozi bez svjetala usred noći! Ipak sve u svemu Maroko je bio perfektno putovanje i jedva čekam ići opet. Ă„Ĺ’ovjek se tamo stvarno odmori kao nigdje drugdje, moram priznati. Pristupačnost, perfektna hrana i jeftine cijene nadopunjuju vrhunski surf! Samo još da napomenem da je Kutenov auto do doma radio perfektno pa sad ti to skuži. Maroko je jedna topla preporuka od KJD Tri Strijele i ako imate bilo kakvih pitanja i tražite informacije, nemojte se ni u kom slučaju ustručavat nazvat nas ili bar poslat mail. Eto ga, to je to…Do idućeg puta!

 

Denis Podrug “Trstika”

FacebookTwitterGoogle+Share

You may also like...